Savršenstva su drzak, iskren roman o generaciji kojoj su promijenjena pravila odrastanja i o stalnoj rastrganosti između društvenih mreža i stvarnog života. Vincenzo Latronico u Savršenstvima postavlja neka od najvažnijih pitanja danas: kroje li Facebook i Instagram zaista našu sliku i priliku te kako živjeti autentično u virtualnom dobu.
Nasred spavaće sobe na tepihu potrbuške leži mama. Posuda za šećer stoji na komodi, pokraj njezina sata i narukvica, koje je očito skinula. Raskrilila je ruke i noge, i na tren se zapitam postoji li neki način da se zagrle tako neobično velike stvari kao što je jedna kuća, je li to ono što pokušava moja majka?
Koja je najbolja prilika za pospremanje, za bacanje nepotrebnih, nagomilanih stvari, za pronalaženje onih za koje smo smatrali da smo ih davno izgubili, za arhiviranje, za slaganje i preslaganje? Tako opsežan zadatak čovjek si ne može davati često u životu. Najbolja je prilika za to selidba. No često selidbe znaju biti hektična pakiranja u kutije koje će...
Tko je kriv za smrt dobroćudnog krijumčara Šmila Grigoreviča? Jesu li ga izdali članovi njegove obitelji ili je sam upao u zamku KGB-a i tako završio osuđen na smrt?
Taj mladić iz njezinih prvih uspomena, koji je miluje jabukom, koji joj šapuće bajku, koji joj pruža nož, njezin je brat Sigmund...
Nakon kratkotrajne ljubavne afere s puhačem stakla fotografkinja Una, pod izgovorom da priprema izložbu, odlazi u davno napušteno selo, u roditeljsku kuću, da bi se udaljila od nepodnošljive svakodnevnice. Okom svoga analognog fotoaparata, naslijeđenog od majke Ide, bilježi svoje unutarnje osjećaje izvanjskim slikama
Shuggie Bain nezaboravan je i potresan roman o ljubavi, nasilju, siromaštvu, ali i o nastojanju da se u svijetu koji nije naklonjen drugačijem i nježnom postojanju pronađe vlastito mjesto.
Sigurna kuća čita se u dahu i ostavlja bez daha. Marina Vujčić pripovijeda o nasiljima o kojima se ne piše u novinama, o ženama koje pate i ne uspijevaju naći izlaz. Sigurna kuća krik je protiv verbalnog i psihičkog nasilja, upozorenje da ne prihvaćamo zdravo za gotovo živote svojih prijatelja te nadasve roman o tome da uvijek trebamo biti prvo lice svoga...
“Najviše sam voljela malu seriju razglednica s noćnim fotografijama gradova – vrtovi u sumraku, osvijetljeni tramvaj u oštrom zavoju, prazan vrtuljak, izgubljeno dijete stoji pored cvjetne gredice držeći u rukama nepotreban obruč. No, sat je kucao, a barometar naviještao oluju.
Polovicom četrdesetih barcelonski knjižar odvodi svog desetogodišnjeg sina Daniela u “Groblje zaboravljenih knjiga” - tajnu barcelonsku knjižaru.