"Die Brucke uber die Drina" ist einer der größten Romane des berühmten bosnischen, serbischen und kroatischen Schriftstellers Ivo Andrić. Er brachte ihm 1961 den bedeutenden Nobelpreis für Literatur. Dieser historische Roman wurde 1945 geschrieben und folgt chronologisch der Geschichte der Mehmed-pascha-Sokolović-Brücke an der Drina.
Iako mu je pisanje eseja i književnih kritika bila tek usputna aktivnost, iz nevelikog broja objavljenih tekstova dade se naslutiti Andrićev kritički potencijal - šarm kritičara i elegancija esejista...
Ime Ive Andrića književna je kritika prvi puta zabilježila prigodom izlaska pjesničkoga zbornika »Hrvatska mlada lirika« godine 1914. u nakladi Društva hrvatskih književnika, iako je Andrić objavljivao od 1911., kada se pjesmom javio u sarajevskoj »Bosanskoj vili«. Ne može se reći da mu je kritika pridala odveć pozornosti: bio je tada jedan od mnogih...
Ovim pričama prodiremo u svijet fratara i u njihove dirljive, vrlo često i duhovite polemike, kao i u lirsko razlaganje misaonih i emotivnih tokova, uspona i padova, svih zagonetki i tajni tog vremena...
Zanimljivost i inovativnost "Gospođice" krije se u činjenici da je Andrić pravoj galeriji harpagonskih figura koja defilira svjetskom književnošću dodao jedno žensko stvorenje analizirajući kako je tvrdičluk utjecao na njezinu intimu i na razgradnju njezina etičkog integriteta.
Ovaj izbor pripovjedaka, između ostaloga, ispravlja jedan često ponavljan i odavno uvriježen stereotip – da se, naime, Andrićevo zanimanje za prikazivanje bosanskohrvatskoga miljea iscrpljuje i ograničuje na „franjevački ciklus“ pripovjedaka i na vrijeme osmanlijskoga vladanja Bosnom.
Izbor novela u ovoj knjizi sastoji se od dvaju jasno razdvojenih dijelova. Jedan čini samostalna novelistička zbirka "Kuća na osami" na kojoj je Andrić radio pred sam kraj života, od 1972. do 1974., a u drugom dijelu skupljene su novele nastale u različitim razdobljima, ali koje, zbog raznih razloga, nisu objavljene u autorovim zbirkama, nego su ostale...
Na Drini ćuprija je povijesni roman Ive Andrića za kojeg je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. Djelo je napisano i prvi put objavljeno 1945. godine.
Andrićev jedinstveni dnevnik insomnije bilježi što se sve zbiva u čovjeku u gluhim noćnim satima kada san ne dolazi na oči. Nesanica je prikazana kao posebno psihološko stanje koje se razlikuje i od spavanja i od snivanja i od potpune budnosti. Ono je „negde na polovini puta između sveta živih i sveta pokojnika, oba podjednako blizu i daleko“.
Osim što je album savršeno profiliranih portreta, slika čovjekove drame i freska jednog povijesnog razdoblja, "Omerpaša Latas" duboka je i ironično intonirana refleksija o umjetniku, o njegovome modelu i djelu.
Izbor sadržava novele: "Čaša, "U vodenici, "Šala u Samsarinom hanu","Pismo iz 1920. godine", "Knjiga", "Zlostavljanje", "Priča o vezirovom slonu", "Zmija", "Ćilim", "Bife ''Titanik''", "Znakovi", "Nemirna godina", "Aska i vuk", "Proba", "Igra", "Panorama", "Letovanje na jugu", "Svečanost", "Žena na kamenu" i "Jelena, žena koje nema".
U romanu o Prokletoj avliji, zlogasnom zatvoru Deposito u Carigradu, stjecištu »rasa i naroda«, mjestu u koje dolazi sve što se »svakodnevno pritvara i hapsi« (...), »po krivici ili pod sumnjom krivice«, Andrić je na samo stotinjak stranica ostvario pravo čudo pripovjedačkoga umijeća...