Davor Domazet-Lošo rodio se u Sinju 1948. godine. Završio je sve jugoslavenske vojne škole, uključujući i glavnu, Ratnu školu. Od 1987. do 1990. godine obnašao je dužnost pročelnika za obavještajnu analitiku i prosudbe u zapovjedništvu Vojnopomorske oblasti (ratna mornarica). Nakon karijere u Ratnoj mornarici JNA prebjegao je u nastajuću Hrvatsku vojsku u činu kapetana fregate. Član stožera Zbora narodne gardepostao je 3. srpnja 1991. godine. Ubrzo se uključuje u vojne operacije i organizira ustroj vojne obavještajne službe. U OS RH napredovao je od čina kapetana bojnog broda do admirala (2000.). Obnašao je dužnosti načelnika Ureda za strateška istraživanja (1991.), načelnika Obavještajne uprave GS OS RH (1992.), zamjenika načelnika Glavnog stožera i načelnika Glavnog stožera OS RH (1998.-2000.). Smijenjen je 2000., nakon prosvjedne izjave u kojoj se tadašnji (2005.) predsjednik RH Stjepan Mesić optužuje za sudjelovanje u trivijalizaciji i kriminalizaciji Domovinskoga rata. Nakon toga angažira se u HIP-u.
Davor Domazet-Lošo je sudionik i planer glavnih vojnih operacija OS RH od početaka do svršetka Domovinskog rata. 1992. je, uz Gotovinu, jedan od glavnih zapovjednika Livanjske bojišnice i bojnoga područja koje je obuhvaćalo sjevernu i srednju Dalmaciju, južnu Bosnu i Hercegovinu. Neki od glavnih vojnostrateških uspjeha Domazetovih obuhvaćaju planiranje većih operacija HV, kako u Hrvatskoj, tako u BH (Operacija Bljesak, Operacija Oluja, Operacija Južni potez), a i razbijanje protivničkih obavještajnih struktura, te prodor u protivnički tabor (vjerojatno najspektakularniji je primjer prisluškivanja Miloševića u njegovu beogradskom sjedištu.)
Zbog toga što je bio supotpisnikom Otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti od 28. rujna 2000. godine, ondašnji predsjednik RH Stjepan Mesić ga je prisilno umirovio.[1][2]
Ova knjiga Što je istina, kao i njezina prethodnica O pobjedi i ljubavi, nije knjiga o jednom hrvatskom admiralu iako nosi naslov Admiralovi zapisi 2, nego je ovo knjiga o svjetskoj neizvjesnoj geopolitičkoj zbilji u drugom desetljeću 21. stoljeća. Ovo je knjiga o zabludama hrvatskih političkih dužnosnika, njihovim lutanjima, njihovoj slijepoj poslušnosti...
Knjiga o «Pobjedi i Ljubavi», nije knjiga o jednom hrvatskom admiralu, iako nosi naslov «Admiralovi zapisi», nego je knjiga o hrvatskoj vojnoj pobjedi nad jugoslavenskim komunističkim totalitarizmom, o pobjedi u teškoj političkoj i diplomatskoj bitci na «velikom ratištu».
Tijekom cjelokupne povijesti hrvatskoga naroda Katolička je crkva neizostavno bila njegov moralni i duhovni oslonac, i nikada, ni u najvećim pogiblima, nije posustajala…
U knjizi se analizira ne samo domaće udružbene i medijske "vučje čopore", koji lov love na hrvatskom velikom lovištu, nego i one britanske, koji od samog nastanka hrvatske države nisu nikada prestali loviti, po njihovom tumačenju, Hrvate kao "endemske nacionaliste"...