religija i duhovnost
Evanđelisti, odnosno evanđeoski tekstovi nadahnuli su poznatoga hrvatskog franjevačkog propovjednika da nadahnuto na papir prenese četrdesetak meditacija; knjiga za svakodnevno čitanje i promišljanje.
Poznati teolog Tomaš Špidlik svojim promišljanjima prati liturgijsku godinu iz dana u dan. Nakon što je objavljena njegova knjiga o meditacijama za došašće i Božić, u ovoj, drugoobjavljenoj su meditacije o korizmenom vremenu i Uskrsu.
Ova knjiga obogaćuje relativno brojnu propovjedničku literaturu, jer autor srcem srcima govori i tumači svetopisamske tekstove (u ovoj knjizi za godinu "A"). A, ta tumačenja nisu nastala kao puko teoretiziranje, nego su nastala kao rezultat iskustva autorova evanđeoskog, Kristova stava u svakodnevnom pastoralnom radu.
Uvodeći u svoju knjigu bečki teolog, ujedno i studentski duhovnik, postavlja pitanje o danas kršćanskome shvaćanju danas često rabljene riječi 'duhovnost'. On s kršćanskoga motrišta nalazi da je zapravo riječ o pozivu, za što obilje primjera nalazi kako u Starom tako i u Novom zavjetu...
Minulo je već puno stoljeće od praskozorja fenomena danas općepoznatog kao New Age. Pokret globalnih razmjera, koji je optimistično najavljivao planetarnu preobrazbu i Zlatno doba kao posljedicu jedinstvene konstelacije zviježđa na nebeskom svodu koje se povoljno složilo, pred otajstvom zla u svijetu čini se da doživljava svoj kolaps, nemoćan ispuniti...
U duhovnom je životu osobito važna usmjerenost pozornosti. Kršćani je s jedne strane usmjeruju na Boga, na sebe ali i na druge ljude te stvoreni svijet. Molitva za druge nipošto nije nešto što nam preostaje nakon što smo iscrpili sve mogućnosti u želji da pomognemo drugome čovjeku već je ono najbolje što mu možemo dati...
Pedesetak znakovitih tekstova iz Novog zavjeta, koje je autor pomno odabrao, već sami po sebi govore što je čovjeku-kršćaninu najvažnije činiti kako bi slijedio Krista i njegov nauk, u ovome svijetu u kojemu nam se toliko toga nevažnog nudi i odvodi od prave istine.
Ova knjiga nije teološka rasprava o svećeništvu, nego samo skroman doprinos kako bi kršćani mogli vidjeti više od vanjske ljuske, dublje, u srce i u životne radosti i patnje svećenika, te kako bi i sam svećenik mogao razmatrati dubine siromaštva skrivene u njemu samome, ali i vrtoglave visine na koje ga je svećeničkim posvećenjem uzvisio Gospodin.
Samoća je, prema teologu Paulu Tilichu, početak religioznosti. No, iz samoće nastaju i umjetnička djela i svaka duhovnost, filozofija i znanost. Ipak, ljudi tako često bježe iz samoće jer je ona često ispražnjena od smisla. Knjiga Ivana Ivande pogađa upravo u srž samoće kao ispunjenosti vjerom...
Ako kršćaninov rad nije orošen molitvom, tada on obavlja djelatnost koja nema nikakve duhovne važnosti, djelatnost koja se brzo može izraditi u neplodni aktivizam, a ponekad čak u djelo bez smisla jer ne proizlazi iz mira, nije ukorijenjeno u dubinu srca i upravljeno prema Božjoj volji...
O mirotvorstvu i ratovima napisana je golema biblioteka knjiga. No što mogu knjige kad ni dva svjetska rata nisu svojim bolnim iskustvima pridonijela iskorjenjivanju ratnih sukoba“, pita se u svome uvodnom tekstu Ljiljana Matković-Vlašić...