U planinskom selu Maran, u živahnoj armenskoj zajednici koju odvajkada prate smijeh i suze, kletve i razna čuda, živjela je i pedesetosmogodišnja udovica i seoska knjižničarka Anatolija Sevojanc. Jednog se dana, misleći da ima neizlječivu bolest, udobno smjestila na jastuke, prekrižila je ruke na prsima, duboko udahnula i zatvorila oči