SOBA MOJE SESTRE

Tamo gdje bi jedna od junakinja ove romana voljela poći, uvijek je proljeće. U njenom mislima trava je tamo bujna, a vlati joj miluju gole listove. Ne bajkovito sanjano odredište nije na ovome svijetu. Na onome je. Tamo gdje se više ne mora ni živjeti ni postojati i gdje ustajanje iz kreveta ujutro nije najteži zadatak.
Pisati o depresiji onako kako radi Aleksandra Aleksandra Karduma u romanu Soba moje sestre, znači dubinski razumjeti da ljudski mozak nije uvijek baždaren za uobičajene životne protokole niti za sreću kao jedini prihvatljiv imperativ. Znači umjetnosti definitivno stanje koje nije ni slabost ni lijenost ni propust ni htijenje, nego bespoštedna bolest koja se, bez razlike i bez milosti, okomučuje na muškarce i žene, na mlade i zrele, na građane i seljane, služeći se podmuklim materijalom genetskih kodova i iskustvenih trauma kao opravdanja. A kad se dogodi, ništa ne pomaže. Ni violina, ni ljubav, ni logika, ni djeca, ni dnevni zadaci ni sva ta navodno obećavajuća budućnost na koju te nagovaraju. Neposlušna kemija sivih stanica oduzme ti sve dojučerašnje radosti - neću ti pomoći, i nemam muziku na kojoj ćeš zaplesati.
Zato je jezik Aleksandre Kardum glazba koja sve to zna odsvirati. U ovom romanu-triptihu o ljudima koji su posustali puno je dionica koje će čitatelju biti baš tako doživljeno: kao lirski melodiju koji još dugo zvoni u ušima - kao poruka, ja kao utjelovljena, kao istina, i kao dobra književnost uz koju se vrijedi sklupčati u svojoj kutku sjete ili radosti.