PRAZNIK BEZNAČAJNOSTI

Kako baciti svjetlo na najozbiljnije probleme, a istodobno ne izgovoriti nijednu ozbiljnu riječ? Kako biti fasciniran realnošću suvremenog svijeta, a istodobno umicati svakom realizmu? Odgovore nudi "Praznik beznačajnosti" (La Fête de l’insignifiance, 2014). Onaj tko poznaje Kunderine prethodne knjige zna da njegova želja da u roman unese tračak "neozbiljnosti" nije nimalo neočekivana. 

U "Besmrtnosti" se Goethe i Hemingway tijekom nekoliko poglavlja šeću, čavrljaju i zabavljaju se. U "Polaganosti" Vera, autorova žena, kaže mužu: "Često si mi govorio da želiš jednog dana napisati roman u kojem ni jedna riječ neće biti ozbiljna... Upozoravam te: pazi, vukovi te očekuju." No umjesto da pripazi,Kundera napokon ostvaruje svoj dugo sanjani estetski san, u romanu koji možemo smatrati sažetkom njegova cjelokupnog djela. 

Neobičan je to sažetak. Neobičan epilog. Neobičan smijeh nadahnut našim vremenom koje je komično jer smo izgubili sav smisao za humor.