STALJINOVA KĆI

“Ne treba se žaliti na svoju sudbinu, iako je meni žao što se moja majka nije udala za stolara”, izjavila je Svetlana Alilujeva, kći Josifa Visarionoviča Staljina, u intervjuu za Independent, u ožujku 1990. godine. U njezinom se uistinu neobičnom i burnom životu prepunom nevjerojatnih obrata koji uvelike nadmašuju zaplete špijunskih bestselera, zrcali kratko dvadeseto stoljeće u čijem je središtu sukob dvaju ideološki i vojno suprotstavljenih blokova, sukob u kojem je s jedne strane tretirana kao “državno vlasništvo”, a s druge zlorabljena za političke i medijske manipulacije. Kao djevojčica, koju je otac od milja zvao svojim “vrapčićem”, jurcala je po Kremlju, nesvjesna da ti veseli muškarci koji je miluju po kosi upravo organiziraju masovne deportacije i ubojstva, čije su žrtve bili i njezini najbliži rođaci. Majčino samoubojstvo i spoznaja o Staljinovim zločinima ostavili su neizbrisiv trag na njezinoj duši. Prebjegavši 1967. na Zapad, obogatila se prodajom memoarskih zapisa i postala planetarno poznata; umrla je sama, siromašna i anonimna. Nastojeći pobjeći od “svoje sudbine” pokušavala je pronaći mir u brojnim brakovima, mijenjajući na desetke adresa na više kontinenata. Bezuspješno. No, ono što u ovoj majstorski ispripovijedanoj biografiji fascinira jest snaga volje krhkog i konfuznog ljudskog bića da se suprotstavi i jezivom obiteljskom nasljeđu i monstruoznim vidljivim i nevidljivim centrima moći.