SMRT I NIŠTINA

Postoji jedna misao koju slovenski filozof i književni teoretičar Dušan Pirjevec-Ahac (1921-1977) u većini svojih napisa dotiče, vraćajući joj se svagda iznova da bi je osvijetlio u njezinim najizrazitijim pojavnim oblicima. Imamo dojam da ga je misao o iskonskoj neprestupivosti smrti stalno progonila, ne dopuštajući mu da, bar ponekad, probije kružnicu njezina zračenja. Vraćajući se njoj, Pirjevec se u stvari vraćao sebi, svojoj vlastitoj duhovnoj supstanciji.                                                                                  Smrt je dakle tema koja leži u osnovi Pirjevčevih najintimnijih filozofskih preokupacija, tema nimalo nova da bi nas iznenadila po svojoj izvornoj svježini pojavljivanja, no zato stalno prisutna i nametljiva u ponovnom nuđenju. Ni Pirjevčeva misao nije o njoj posve izvorna, no kod njega je ona izrečena i kao fakticitet (izvjesnost koja je poviješću europske kulture potvrđena) i kao unutarnjom vatrom duha nošena. Ona čini okosnicu i istodobno okvir u kojemu se kreće njegova izazovna misao.                          Kad to imamo u vidu, lakše nam je odrediti krug Pirjevčevih filozofskih interesa. Najprije je to partizanstvo i (komunistička) revolucija, njegovo najveće životno i duhovno iskustvo. Partizanstva se Pirjevec nikada nije odrekao, no revoluciju je razotkrio u njezinoj diferenciji: u revoluciji se jedan povijesni svijet, naime svijet humanizma, odnosno čovjeka kao subjekta, zalijeće u svoj vrhunac, ozbiljuje se i tako pokazuje svoju istinu. Ozbiljeni svijet čovjeka kao subjekta jest svijet čovjeka koji je svoju sudbu uzeo u svoje ruke, koji doista čvrsto stupa u svoje, koji se dakle u svemu sam upravlja i stoga više ne dopušta nikakvo više biće, nikakvog boga. Upravo na vrhuncu svojega zaleta, na vrhuncu svoje volje za moć, subjekt svagda iznova biva osuđen na prepoznavanje i priznavanje da je u svojem temelju čovjek – konačno i smrtno biće. Smrtonosna totalna akcija subjekta svagda okončava smrću čovjeka. Totalno je ozbiljenje subjekta - a ta je realizacija totalna kad je subjekt ne samo subjekt prema vani, nego i u odnosu spram sebe sama – sušta oprečnost subjektu, dakle totalni objekt – mrtav čovjek.