LJUDSKA PRIRODA I NOVA EPOHA

Rene Descartes mudro je ustvrdio da je zdrav razum najbolje raspodijeljena "stvar" na svijetu, jer čak i oni koje je najteže zadovoljiti u svemu drugome, nemaju običaj da ga žele više negoli ga imaju. Uistinu, bez ičijeg optužujućeg prsta, teško da će itko pri susretu sa samim sobom pomisliti da mu u pogledu njegovih kognitivnih sposobnosti "nešto" manjka. Naša nam je "koža" po mjeri jer znamo nekoliko povijesnih činjenica, u stanju smo zbrojiti i platiti račune te ponekad čak i nasmijati kolege. No, ukoliko nas prilikom traženja posla pošalju da riješimo test inteligencije, a rezultati pokažu prosječan IQ, vjerojatno je da se nećemo okolo hvaliti. U trenutku kada naša "pamet" postane kvantificirana i zauzme određeno mjesto na skali, suočeni s mogućim negativnim posljedicama "inteligencijskog kartona", mi mijenjamo samozadovoljnu sliku o sebi i odjednom želimo biti pametniji. Ako odbacimo samorazumljivost kvantifikacije pameti na kojoj naše društvo počiva te se vratimo Descartesovoj tvrdnji da je svakome njegove pameti dovoljno, postavlja se pitanje bismo li se zaista htjeli "kognitivno poboljšati" ili to želimo samo zato što veće brojke potencijalno donose bolju zaradu i njoj pripadajući društveni ugled? "Patimo" li mi zbog naših "prirodnih" nedostataka ili oni postaju nedostacima tek kada ih društvo amenuje kao takve? Što je dakle i kako potrebno unaprijediti? Sebe, druge ili naše međusobne odnose?