TRI BOGA, DVIJE KULTURE, JEDNA CIVILIZACIJA

Iztok Simoniti, kako u predgovoru knjizi ističe ugledni slovenski filozof Tine Hribar, svrstava se među suvremene mislioce o kulturama svijeta i globalnoj civilizaciji kao što su René Girard i Jan Assmann ili Peter Sloterdijk i Ulrich Beck. Bez obzira na razlike među tim autorima, naglašava Hribar, zajednička im je ona misao XXI. st. koja ponajprije ističe etiku kao takvu te je, po uzoru na Hansa Künga, ustoličuje kao kriterij (čovječnosti i/ili nečovječnosti) religija; riječ nije o razlici između prave i krive vjere nego o razlici u onome što je u religijama dobro, a što zlo i što vodi u nasilje.

Te Hribarove ocjene točno detektiraju bit nove knjige Istoka Simonitija, koja se sastoji od 10 eseja. Pojednostavljeno rečeno, autor se u njoj nastavlja baviti čvorištima "vječnih problema": prirodom civilizacija i kultura u dužem razvojnom rasponu, osobito zapadnom civilizacijom i njenim odnosom prema drugim civilizacijama, kao i ulogom velikih religija, osobito monoteističkih, koje – više nego što čine u korist mira, suživota i suradnje među kulturama – potiču nesnošljivost.

Autor istražuje i vrednuje razloge zbog kojih je kršćanstvo u očima nezapadnih kultura najomraženija religija, o čemu svjedoči porast nasilja nad kršćanima u Aziji, Africi i na Bliskom istoku. Žestoke rasprave o tome kakva je prava priroda europske, odnosno zapadne civilizacije, koje su buknule prilikom pisanja Europskog ustava, i još traju. U načelu, svi se slažu s tvrdnjom da je zapadna civilizacija rezultanta grčko-rimske i židovsko-kršćanske tradicije, pa ipak su se političari, kler i neovisni intelektualci žestoko sporili o tome da li da se u europskom ustavu spomenu „kršćanski temelji Europe“. Kako je ustav ponajprije politički dokument, spominjanje kršćanskih korijena značilo bi da je sadašnja europska sloboda izrasla upravo iz kršćanskih tradicija te da je kršćanstvo izgrađeno na grčkim temeljima. 

Autor ne misli da je tome tako, već polazi od sljedećeg: prvo, da je za tzv. zapadnu civilizaciju važno supostojanje dviju kulturnih tradicija, i to grčko-rimske i židovsko-kršćanske, koje su se stalno nadmetale i djelomično prožimale, ali se nikada nisu sjedinile i, drugo, on drži da je sadašnja europska, odnosno, zapadna sloboda rezultat grčko-rimske, a ne židovsko-kršćanske tradicije (koju dovodi u pitanje tvrdnjom da se židovstvo i kršćanstvo međusobno isključuju te da je pogrešno govoriti o jedinstvenoj tradiciji).

U tom kontekstu pitanje vrednota – kao etike ili etosa, dakle, osobnoga stajališta pojedinca u svakidašnjem životu – u svim ovim esejima ima ulogu svojevrsne Arijadnine niti. Riječ je o važnoj preporuci, štoviše, o naputku: prošlost ne možemo ocjenjivati tadašnjim vrednotama, pošto te vrednote nisu naše, nego se moramo oslanjati samo na one vrednote koje živimo, na one koje određuju naše ponašanje ovdje i sada, a time i u budućnosti. Pogotovo što su masovna ubojstva danas postala sastavni dio čovjekove globalne kulture i normalna pojava.