ČOVJEK - NJEGOVA NARAV I NJEGOV POLOŽAJ U SVIJETU

Potreba koju misaoni ljudi osjećaju za tumačenjem vlastitog ljudskog postojanja nije puko teorijska. Već u skladu s odlukama koje takvo tumačenje sadržava, otkrivaju se ili skrivaju zadaće. Razumije li čovjek sebe kao božje stvorenje ili kao uznapredovalog majmuna, iz toga će proizlaziti razgovijetna razlika u njegovu ponašanju prema zbiljskim činjenicama; u oba će se slučaja u sebi čuti i sasvim različite zapovijedi.
Religije, svjetonazori, znanosti ne iscrpljuju se, naravno, u tom odgovoru na pitanje o čovjekovoj biti. No oni obično nude neki odgovor ili bar gledišta iz kojih se takav odgovor može izvesti. Pritom nije zajamčeno nikakvo slaganje, jer odgovori se - kao u upravo navedenom primjeru - mogu uzajamno isključivati.
Trebalo bi pokušati za određivanje čovjekove biti upotrijebiti upravo te okolnosti; to bi značilo: postoji jedno živo biće među čija najvažnija svojstva pripada to da mora zauzeti stav prema samome sebi, za što je jednostavno potrebna neka "slika", neka interpretacijska formula. Prema samome sebi znači: prema vlastitim opaženim porivima i svojstvima - ali i prema njemu sličnima, drugim ljudima, jer i ponašanje prema njima ovisit će o tome čime se oni smatraju i čime se smatra samoga sebe. No što znači: čovjek mora tumačiti svoju bit i otuda se prema samome sebi i drugima ponašati djelatno i sa stavom - to nije tako lako reći.