ARNOLD KAO ESTETIČAR U KONTEKSTU KONTROVERZA HRVATSKE MODERNE

Tekst pod navedenim naslovom ovdje kontinuira ranije započeta ekstenzivna monografsko-historiografsko-interpretativno-kritička i hermeneutička istraživanja estetičkih nazora Gjure Arnolda. četvrti dio koncentrira se na specifičnu tematiku odnosa umjetnosti prema znanosti (no i obratno), što je Arnold prepoznao kao teorijski važan i povijesno aktualiziran problem, podjednako za Arnoidu proteklog 19. i njemu tada tek nadolazećeg 20. stoljeća. Razmatranje se sastoji od pet poglavlja.
Autor u prvom upozorava čitatelja kako do trenutka dok Arnold nije otvoreno povezao estetičke probleme s problemima nacionalne kulture, doslovce se zauzevši za njihov hrvatski karakter, učinivši to institucionalno, dotle gotovo i nije bilo nekog naročitog interesa za estetičke nazore Gjure Arnolda. Od tog trenutka dalje sva estetička izlaganja Gjure Arnolda, čak i sasvim teorijskog karaktera, izazivaju pažnju; uz pristalice, imaju i mnoge žestoke protivnike. Tako su protivnici Arnolda, i temu odnosa umjetnosti prema znanosti, s pozitivističkih pozicija, jednostavno proglasili - apsurdnom.
U drugom poglavlju izložen je Arnoidov kritički pogled na onda netom minulo 19. stoljeće, koje je, ističe Arnold, sebe pobjedonosno nazivalo »prirodoznanstvenim«. Teze su izložene u Arnoldovom nastupnom rektorskom govoru 1891-1900., u kojemu on smatra da 19. stoljeće ne može biti označeno jednoznačno, nego je prošlo kroz tri faze: filozofsku, prirodoznanstvenu i sociologizirajuću. Dominaciju znanosti uz degradaciju filozofije Arnold kritizira kao načelno-teorijski, dakle filozofski neutemeljeni pozitivizam. Arnold ne previđa negativne reflekse pozitivizrna unutar same znanosti, koja bez filozofije gubi cjelovitost raspadajući se u specijalizirana područja, dok istovremeno na estetičkom planu povođenjem za triumfalizmom znanosti umjetnost gubi svoju specifičnu zadaću. Budući da su kategorije istine i ljepote, ne kao ideje, nego kao ideali determinatorne za svoja područja, tj. znanost i umjetnost, otud po Arnoidu slijedi da krizu oba područja, kao i kulture uopće uvjetuje - kriza ideala. U svom rektorskom govoru Arnold je iz diagnoze 19. stoljeća otvorio i teorijski zapravo postavio problematiku koju će razraditi nekoliko godina kasnije pod preciznim naslovom Umjetnost prema znanosti. Aporiju Arnold vidi kao moguću vezu kategorija istine i ljepote odnosno njihove disparatnosti. Kako u oba slučaja nije moguće mimoići problem primata sadržaja ili oblika to ta razmatranja čine podlogu trećeg poglavlja kao ekspoziciju naslovne teme ukoliko se predpostavi platonička identifikacija istine i ljepote. Kritizirajući
oba ekstremna slučaja, favoriziranja sadržaja na račun forme (po Arnoidu idealisti, racionalisti itd.), no i obratno, primat oblika nad sadržajem (= idejom respective idealom), u slučajevima empirista, materijalista (!) itd., Arnold se zauzima zajednakomjernost: ideja mora prožimati oblik, kao što sadržaj također mora dobiti svoju adekvatno osjetilno izraženu formu. Međutim, kako znanost, koja je sustav općenitog znanja, operira zakonima, pojmovima i apstrakcijama, to je izgleda svaka korespondencija znanosti spram umjetnosti nemoguća usprkos zauzimanja za načelnu ravnotežu odnosa oblika i sadržaja svakog područja.
Četvrto poglavlje ovog teksta izlaže završne stavove rješenja iz Arnoldovog razmatranja odnosa umjetnosti prema znanosti. Ključ čini definiranje pojma ljepote, za koju je već od ranije poznato kako Arnoidu determinira umjetnost. Što je dakle ljepota? »Ljepota se imade smatrati simbolom duševnosti i ćutilnom (= osjetilnom) manifestacijom idealnosti«, čime Arnold stvara temelj zaključku: »da umjetnik prikazuje i izriče ono česa znanost pojmovnim govorom ne bi nikad prikazati i izreći mogla«, te stoga odnos umjetnosti prema znanosti nije hijerarhijski, nego »znanost i umjetnost skupa podaju tek podpunu sliku teoretičkoga duha«.
U petom poglavlju ovdje izloženih Arnoldovih teza prosuđuje se karakter i domet njegovih spoznaja. Arnoldovo uočavanje problema zajedno s rješenjem nije bilo tek pokušaj pomirenja stava u sukobu »starih« i »mladih« na razmeđu 19. i 20. stoljeća, nego i uspješno razračunavanje s površnošću agresivnog pozitivizrna. Pa premda je Arnold u svojoj biti ostao tradicionalist (rektorski govor ima podnaslov »Riječ u prilog metafizici«) njegovo miŠljenje nije samo stvar povijesnog trenutka niti historiografskog pogleda unatrag, nego je prožeto s vrlo zanimljivim i u mnogo bitnih momenata relevantnim projekcijama za 20. stoljeće. U Hrvatskoj je imao ne samo štovatelja nego i sljedbenika (Pavao Vuk-Pavlović), a u europskim se razmjerima Arnoldov skroman i jednostavan rad poklapa s nekim važnim rezultatima filozofskog mišljenja 20. stoljeća; može ga se, no i mora u nekim ne baš sporednim stvarima, iako ne u sustavnom uspoređivanju, ali zato ipak u pojedinim važnim analogijama dovesti u relaciju s tezama tako velikih imena kao što su Friedrich Nietzsche, Edmund Husserl i Martin Heidegger.