IDEJA ENCIKLOPEDIZMA I FILOZOFIJSKO MIŠLJENJE

Historijat ideje enciklopedizma, kako ga je moguće pratiti slijedom njena odnosa spram filozofijskoga mišljenja kroz neke aspekte i tendencije i u njenih nosilaca, pokazuje se konačno ne samo kao njihova ukupnost (zbroj) nego kao cjelina: enciklopedijske kulture i traganja za mudrošću, o kojoj je ostavilo svjedočanstva niz enciklopedista (pokretača enciklopedije) ali i ličnosti drugih profila - znanstvenika, filozofa, pisaca – domaće i evropske kulturne povijesti i filozofije.
Genezu ideje enciklopedizma moguće je pratiti od pojave lucidara, sveznadara, do specijaliziranih i općih tipova, zavisno o metodama i rezultatima znanosti o čovjeku i društvu, o sustavu znanja. Nova znanja i novi modeli (materijalni i idealni) cjeline ljudskoga iskustva i pojava novih disciplina (međuznanosti) u novije doba, izmijenili su »fizionomiju« jedne ideje i prirodu njena odnosa naslovom naznačenoga. Nastavljajući svoje postojanje, enciklopedijska djela pridonose formiranju zajedničkog iskustva, njegovu očuvanju, kao i očuvanju kulturnoga blaga. Tomu u prilog ide i pojava velikih enciklopedijskih djela krajem 19. i početkom ovoga stoljeća, kao što su enciklopedije umjetnosti, višesveščani leksikoni (arheologije, liturgije, umjetnika i dr.), velike sinteze i specijalizirane publikacije.
Niz ličnosti domaćega humanizma u okviru dijaloga s evropskim kulturnim krugom enciklopedista, svojim djelima svjedoče o razmjerima našega prisustva i zanimanja idejom enciklopedizma. Svojim karakterom i namjenom enciklopedijska su djela i ona koja u strogom smislu to i nisu (Crijevićeva Dubrovačka biblioteka, Petrićeve Pjesničke dekade ili Nova sveopća filozofija itd.), primjerice geografsko-povijesna djela, biografska, poetička i filozofska.
Paradoks modernog enciklopedizma, nepoznat tradicionalnoj ideji enciklopedizma, zadire u samu supstancu enciklopedijskog, stavljajući u pitanje njegove tradicionalne sadržaje u ime pluralizma ideja i otvorenosti strukture. Govor enciklopedista polazi od termina slobodne cirkulacije značenja, kombinatorike i ostavlja nužnim upravo karakter neizvjesnosti. Time se, kao na drugom kraju luka, spajaju u krug one koncepcije koje vežu pothvate tradicionalnog enciklopedizma (kakav je Marulićev filozofskopoetički zbornik ili Vlačićev Ključ, kao vrsta specijaliziranih enciklopedija) i moderni specijalizirani tipovi enciklopedija kojima je svrha postati »kompendijem pamćenja i podsjetnikom historijskih iskustava, a istodobno i putokazom za budućnost« (iz predgovora Enciklopediji Jugoslavije). Koncepcijsko i programsko stajalište ostaje jedinstvenom osnovom, u onom i ovom slučaju, konkretno u makro i mikropedijskom, informativnom i formativnom, ostajući slikom i izrazom ukupnosti svjetske zbilje, kako je čovjek kao stvaralac povijesti ostavlja kao trag o svojoj vlastitosti.