SUBJEKTIVNOST I ISTINA

Kako je spoznaja moguća i po čemu spoznajući subjekt koji prolazi to iskustvo može prepoznati da je zaista riječ o istinskim spoznajama? Filozofski problem “subjektivnosti i istine” jest svojevrsno razrješavanje napetosti između dva suda. Istina ne može postojati bez subjekta za kojega je ta istina istinita, a upitno je može li subjekt kao subjekt zaista pristupiti istini.

Je li tehnički moguće i teorijski legitimno iskoristiti procedure i kriterije koji su svojstveni spoznaji objekta za spoznaju subjekta? “Što je s nama, što nam je činiti, kako se moramo ponašati ako je točno da postoji i mora postojati izvjesna istina o nama, i to štoviše istina koja nam je rečena kroz ono što odbacujemo što dalje od nas, to jest kroz ludilo, bolest, smrt i zločin?”

U djelu "Subjektivnost i istina" Michel Foucault polazi od pitanja “Kako je, u različitim trenucima i u različitim institucionalnim kontekstima, subjekt bio uspostavljen kao objekt moguće, poželjne ili čak neophodne spoznaje?”, te “Kako su iskustvo koje možemo dobiti o sebi samima i znanje koje se time oblikuje bili organizirani kroz određene sheme? Kako su te sheme bile definirane, vrednovane, preporučane, nametane?”

Foucault tvrdi da je jasno “da ni pozivanje na izvorno iskustvo ni proučavanje filozofskih teorija o duši, strastima ili tijelu ne mogu poslužiti kao glavna okosnica jednog ovakvog istraživanja”. Stoga kao nit vodilju uzima “tehnike sebstva”, odnosno “procedure (...) koje su ponuđene ili propisane pojedincima kako bi učvrstili svoj identitet, sačuvali ga ili izmijenili ovisno o stanovitom broju ciljeva, i to zahvaljujući odnosima vladanja sebe nad sobom ili spoznaje sebe sobom”. U tom smislu, "Subjektivnost i istina" povezuje se s njegovim dubinskim istraživanjima iz djela "Uporaba užitaka" i "Skrb o sebi", odnosno rasvjetljuje cjelinu Foucaultova promišljanja čovjeka, subjektivnosti, tjelesnosti, seksualnosti, itd., na tragu kritičke reafirmacije antičke filozofije.