RATNE MISLI

Ako znamo koji je najstariji zanat na svijetu, onda ni ratovanje – ako ratovanje možemo nazvati zanatom (a možemo, jer ga Sun Tzu odavna naziva čak i umijećem/umjetnošću – zacijelo ne zaostaje mnogo. Stoga, ni nakon otprilike 2800 godina nakon nastanka, knjiga Umijeće ratovanja povijesno slabo određene , ali nedvojbeno postojeće osobe kineskoga generala Sun Tzua ne gubi na svojoj aktualnosti.
Na Zapadu redovito predstavljana kao "najstariji ratni priručnik u povijesti", zbirka Sunovih po(r)uka o različitim aspektima vojnog djelovanja okuplja savjete u vezi procjena, vođenja rata, napada strategijom, taktičkim mogućnostima, energiji, slabim i jakim točkama, manevriranju, varijacijama u taktici, marširanju , terenu i njegovim konfiguracijama, napadu vatrom te uporabi špijuna.
Umijeće ratovanja na Zapadu je poznato tek od prijevoda francuskog isusovca Josepha Amoita iz 1792. godine, no gotovo već od tada traju i rasprave o točnom prijevodu kineskog izvornika. Nema u tome ništa čudno. I najveći šekspirolozi spore se oko nekih faktografskih podataka u Hamletu; vjerojatno nitko nikada neće sastaviti potpun komentar Goetheova Fausta; s nejasnoćama (ne samo jezične prirode) suočavamo se i u tumačenju klasika starije hrvatske književnosti, a da ne spominjemo neke temeljne pisane dokumente naše civilizacije koji su nastali u Sunovo vrijeme ili čak znatno kasnije, kao što su, primjerice, Stari i Novi zavjet.
Bit će da ni u Kini danas nema stručnjaka koji bi razumio svaku nijansu Sunovih promišljanja, pa ne čudi da se engleski (kao i hrvatski ) prijevodi međusobno znatno razlikuju u detaljima – ali ne i u smislu.
Ali to nije presudno, jer i Shakespeare, i Goethe, o Bibliji da i ne govorimo, već stotinama, pa i tisućama godina itekako dopiru do svakog čitatelja. Ono što je, dakle, presudno, jest: bez obzira na ponekad zbunjujuću terminologiju (što se uglavnom odnosi na stare kineske mjere, astrološku simboliku i specifične društvene i političke okolnosti drevne Kine), i unatoč neopisivom napretku u ratnoj tehnici u gotovo tritisućljetnom rasponu od nastanka knjige do našega doba, osnovne poruke Sun Tzua i danas su vrlo jasne, zanimljive i, što je najfascinantnije – primjenjive u praksi!
Kao i svaki vojni priručnik, ma kako uvijenim riječima zborio, i Umijeće ratovanja izrazito je militaristička i prilično okrutna knjiga. Ali, koja drevna knjiga nije takva? Koja drevna sveta knjiga nema izrazitih elemenata okrutnosti? Iako ne figurira kao sveta knjiga, niti kao vrhunsko književno djelo, u kojima obima slučajevima humanitet uvijek nadjačava srdžbu i odmazdu, u Sunovim ratnim mislima ima i naglašeno pozitivnih elemenata, kao što su osjećaj dužnosti prema domovini i suverenu ili briga za vojnike, pa čak i za poražene neprijatelje.
Umijeće ratovanja, čiji sukus donosi ovo šarenodućansko izdanje pod nazivom Ratne misli, povijesni je dokument prve kategorije, svjedočanstvo visoke kulture sustavnoga i svrsishodnog promišljanja drevne Kine. Odrazi te logike i danas su nam intrigantni. Ne zato što bismo ih željeli biti u prilici (is)koristiti u pravom ratu (ta, imali smo ih dovoljno!), nego zato da bismo se ponovno divili bezvremenosti onih spisa koje s pravom, pa tako i ovaj Sun Tzuov, nazivamo – klasicima.
S posebnim pak veseljem upućeniji će čitatelj (a što je možda danas i prava svrha ovoga prijevoda) prepoznavati odjeke Sunovih misli u popularnoj kulturi: u cijeloj onoj tradiciji koja je šezdesetih godina 20. stoljeća započela s filmovima Brucea Leea, pa se pretočila u golemu dalekoistočnu produkciju, zatim, posljedično, u nebrojene Prljave Harrye, Bronsonove eskapade, Karate Kidove, Američke ninje, Stevene Segale, Wesleye Snipese, dok filmove o Rambu da i ne spominjemo. Posrijedi je cijela jedna trash supkultura koja se, iako parcijalno i blesasto, neskriveno nadahnjuje Sun Tzuom, i koja svoj vrhunac, zasad, doživljava u pulp-fictionu Tarantinovog Kill Billa. Ali tu, naravno, nije kraj. Vrijeme radi za Sun Tzua!