HRVATSKA FILOZOFIJA

Hrvatska filozofija u XX. stoljeću – naslov je zbornika radova o filozofiji u Hrvatskoj u 20. stoljeću, objavljena u Matici hrvatskoj u prosincu 2007. U zborniku su sabrani radovi s istoimenoga znanstvenog skupa održana u Matici hrvatskoj u ožujku 2006.

 Knjiga je objavljena u sklopu vrlo uspješne Matičine biblioteke XX. stoljeće, koja objavljuje radove sa znanstvenih skupova kojima se nastoji dati slika stanja pojedine znanosti, umjetnosti, jezika i politike u Hrvatskoj u proteklom stoljeću. Na prijedlog Matice hrvatske, znanstveni skup o stanju hrvatske filozofije u 20. stoljeću osmislili su i realizirali Damir Barbarić i Franjo Zenko, koji su i urednici ovog zbornika. Skupom se htjelo pokriti »kako osnovne filozofijske discipline i središnje teme tako i glavne recipirane mislioce, uključujući osim toga i neke važnije institucionalne aspekte općenite filozofijske djelatnosti«, ističu urednici.

 U zborniku se na 328 stranica (formata 160 x 230) donosi pravo obilje činjenica, interpretacija i prosudbi, a prije svega širok raspon obrađenih tema. Zbornik započinje radom Franje Zenka o ideji hrvatske nacionalne filozofije u 20. stoljeću, njezinu nastanku u 19. stoljeću u kontekstu ideologije hrvatskoga narodnog preporoda te afirmaciji i razvoju u 20. stoljeću, s posebnim osvrtom na zasluge Franje Markovića i Alberta Bazale. Obojica su u svojim djelima snažno afirmirali ideju autentične nacionalne filozofije. Posebno se također spominju i zasluge Vladimira Filipovića, na čiju je inicijativu 1967. osnovan Institut za filozofiju. To je dovelo do oživljavanja ideje hrvatske nacionalne filozofije, koja je za vrijeme vladavine marksizma »u autentičnome smislu rubno životarila samo u nekim prikazima«. Zaslugom Vladimira Filipovića pokrenut je i časopis »Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine«, koji je, ističe Zenko, postao »javnim promicateljem ideje hrvatske nacionalne filozofije«. Zenko na kraju iznosi stajalište da ideja nacionalne filozofije neće izgubiti na važnosti u procesu globalizacije kao ni u etabliranoj ideologiji europeizma. To se neće dogoditi jer će nacionalnim državama i dalje zadaća biti briga za nacionalnu kulturu i jezik kao bitne elemente nacionalnih identiteta. Nakon uvodnoga rada Franje Zenka o ideji hrvatske nacionalne filozofije u 20. stoljeću slijedi niz članaka koji obrađuju pojedinačne, uže teme. Tvrtko Jolić piše o filozofskim institucijama, Tomislav Bracanović o filozofskim časopisima, Zlatko Posavac o hrvatskoj estetici prve polovice 20. stoljeća, Srećko Kovač o modernoj logici, Stipe Kutleša o filozofskim raspravama o znanosti, Josip Oslić o filozofiji religije, Ivan Koprek o odnosu filozofije i teologije, Željko Pavić o neoskolastici, Erna Banić-Pajnić o istraživanju povijesti filozofije, Petar Šegedin o istraživanju antičke filozofije, Mihaela Girardi-Karšulin o istraživanju povijesti hrvatske renesansne filozofije, Branka Brujić o recepciji filozofije Martina Heideggera i Ivan Kordić o hrvatskoj recepciji filozofijske hermeneutike. Zbornik završava uistinu posebnim i poticajnim radom Damira Barbarića Jezik, mišljenje, narod – nastojanja oko mišljenja u materinjem jeziku, u kojemu Barbarić s krme zbornika gleda i u ono što je bilo, ali još više u ono što bi trebalo biti. Barbarić polazi od uvida da teškoće s kojima se susreće svako nastojanje oko sustavne i koherentne upotrebe ili gradnje filozofijskog nazivlja mehaničkim prevođenjem osnovnih termina filozofije iz jednog jezika u drugi postoje zato što je svaki jezik duboko individualan. Taj uvid upućuje ga na promišljanje značenja materinjeg jezika za filozofiranje i sveukupno mišljenje uopće, što je činjenica koju treba istinski i duboko uvažavati i kada je posrijedi hrvatski jezik zajedno s njegovom ukorijenjenosti u slavenskoj duhovnoj i jezičnoj domovini. Barbarić stoga kaže: »Nastojanje oko mišljenja u vlastitu jeziku vodit će dakle u smjeru pomnog propitivanja bitnih riječi vlastita jezika u obzorju slavenskih jezika, no takva koje se zbiva u stalnome mislećem dijalogu s riječima i njima izraženim mislima drugih bitnih jezika i njihovih obitelji, a pritom ujedno i ponajviše s riječima i stvarima filozofije kako su se izvorno očitovale u grčkom mišljenju i jeziku.« Na temelju spoznaje o dubokoj ukorijenjenosti mišljenja u materinji jezik Barbarić zadaću hrvatske filozofije vidi u tome da se osvijesti u smjeru svjetotvornoga potencijala hrvatskog jezika, pokazujući na primjeru Vanje Sutlića kako ta zadaća proistječe iz nečega što se doista zbilo u hrvatskoj filozofiji 20. stoljeća. Uz zahvalu glavnoj urednici Jeleni Hekman, urednicima Franji Zenku i Damiru Barbariću i svim autorima objavljenih radova na ovom dragocjenom prinosu hrvatskoj filozofiji i kulturi, svima koji žele steći pouzdan i pregledan uvid u hrvatsku filozofiju u proteklom stoljeću iskreno preporučamo da uzmu u ruke ovaj zbornik.