ZLOČIN

Da bi udovoljio želji izdavača, a i nešto zaradio – uvijek je zbog brojne obitelji bio u novčanoj stisci – Bernanos je pristao napisati detektivski/kriminalistički roman. Iako mu daje sva obilježja toga žanra (dogodila su se četiri ubojstva, a na kraju možda i peto, tu je i detektiv, ili bolje sudac istražitelj), taj je roman mnogo više od običnoga žanrovski zadanoga kriminalističkoga romana. „Sanjati znači lagati sebi, a da bismo lagali sebi najprije moramo naučiti lagati svima“, kaže junak romana, a te riječi savršeno dočaravaju mučno i ledeno ozračje što vlada u Mégèreu, mjestancu u koje jednoga dana kasno navečer stiže mladi svećenik „žalosna izraza lica, prodorna pogleda i tužna osmijeha“. Čim je došao, probudio je služavku Celeste, jer mu se učinilo da je čuo vrisak i pucanj. Doista je u svome dvorcu ubijena stara gospođa. Tu je i čovjek, možda onaj koji je pucao, a i on je ubijen u obližnjim brdima, zatim guvernanta, gđa Louise, koja je progutala smrtnu dozu morfija, a u rijeci pliva mrtvo tijelo dječaka iz crkvenoga zbora. Nagađa se, dakako prerano, da je novi svećenik zasigurno rođen pod Sotoninim suncem. Svi misle da im je sve jasno, ali ništa nije jasno. Bernanos do kraja vuče čitatelja za nos. Pod plaštem nevinosti sukobljavaju se strasti, a iza ljupkosti i prividnoga milosrđa krije se nasilje. Bernanos kriminalističkom romanu s fascinantnom pričom daje dimenziju duhovne pustolovine. To se osobito očituje u razgovorima svećenika sa sudskim istražiteljem. Kao i drugi Bernanosovi romani, i roman „Zločin“ je ekranizirani roman.