POSLJEDNJI DAN NA SMRT OSUĐENOGA

Beskrajna masa, navodno dva milijuna ljudi, okupila se na pogrebu, u svibnju 1885. u Parizu, da bi se oprostili od jednog od najvećih Francuza i ne samo svojega doba, i ne samo Francuza – Victora Hugoa, glasovitog romanopisca, pjesnika, dramatičara, esejista, aktivista...

Disciplinirano pišući svakoga jutra stotinjak stihova ili dvadesetak stranica proze, Hugo je stvorio grandiozno djelo, apsolutno relevantno i danas. Uz "Jadnike" i "Zvonara crkve Notre-dame", privilegirano mjesto u njegovu iznimnom opusu svakako zauzima fiktivni dnevnik mladog pogubljenika "Posljednji dan na smrt osuđenoga" (1829).

Uputivši ga "svakomu tko sudi", autor u njemu otvoreno zagovara ukinuće smrtne kazne, pitajući svoje suvremenike: "Zar u Francuskoj nema dovoljno zraka da svatko može disati?" Potresne stranice ovoga omalenog bisera svjetske književnosti, po vlastitu su priznanju, izvršile dubok utjecaj na književne veličine kao što su Camus, Dickens i Dostojevski, a potonji ga je ocijenio kao "Hugoovo remek-djelo".

"Ono što pišem možda neće biti nekorisno", povjerava se i preispituje na smrt osuđeni, "taj dnevnik mojih patnji, iz sata u sat, iz minute u minutu, muka za mukom, budem li imao snage voditi ga do trenutka kad će mi fizički biti nemoguće nastaviti; ta priča, nužno nezavršena, ali u najvećoj mogućoj mjeri potpuna, o mojim osjećajima, zar neće sa sobom donijeti veliku i duboku pouku?"

Ove potresne stranice, ispunjene su omašnim strahom i stravom pred nemilosrdnom neminovnošću, ali i dubokom plemenitošću i samilošću.