SJEĆANJA NA VITEZOVE S LENTOM

Naslonjeni na dugi šank, izrađen i izrezbaren od slavonskog hrasta u kultnoj mostarskoj kavani “Central”, mostarski su športski a posebice nogometni zaljubljenici do dugo u noć razgovori o športskim temama, posebno prvim odigranim utakmicama “Đačkog športskog kluba”. Kelner u kavani je bio Damjan, jedan od braće odličnog igrača kluba Ive Ćorića, pa su oni i njihova druga braća i sami imali velike prigode podijeliti razmišljanja o događajima u nogometu tih godina. Damijan bi uvijek nakon što posluži goste u biffeu kavane, i otpočeo nogometnu priču:

” Nismo mi mogli znati kakve su ove Sarajlije nogometaši; ponešto bi saznali ovdje u biffeu kada bi došli neki putnici vlakom iz Sarajeva ili iz priča naših željezničara koji su svakodnevno putovali za Bosnu te bi u Sarajevu ponekad i saznali nešto o njihovu loptanju. Ja sam uvjeren da mi s njihovim igračima možemo ravnopravno igrati; već u prvoj utakmici s “Osmanom” se vidjelo da su oni više snagatori i brate grubo su igrali. Nije nam ni odgovarao teren, zbog mokrine i skliskosti, ali evo već u drugoj utakmici, nakon tri dana smo ih pobijedili. Bilo je sunčano i teren dobar, a naši imaju veliki broj dodavanja i lako dolazimo do gola.

Ne bi želio da me netko krivo shvati, jer ovaj nogomet kao da je stvoren za nas katolike; velika suradnja među igračima i uzajamna ljubav, bez zlobe prema onome tko je u prilici zabiti gol, nesebično mu treba dodati, a moraju odlično i surađivati za dobrobit ekipe i oni nogometaši koji van terena i nisu u najboljim odnosima, nesuglasice zaboraviti”.

Povijest će nakon prevaljenih stotinu godina nogometa i potvrditi ono što je kelner Damjan izrekao te noći; najveće perjanice i nogometne sile bjehu upravo zemlje i narodi u kojima je katoličanstvo, ali i sveukupno kršćanstvo dominantnije i gdje ono u mnogome određuje život žitelja, mada su i drugi sigurno bili dobri; Brazil, Italija, Njemačka, Francuska, Španjolska, Urugvaj, Portugal, Argentina.

A mjesto među velikanima svjetskog nogometa je na kraju dvadesetog stoljeća i poslije čekalo i Hrvate katolike, uvijek vjerne i odane rimskom Prvosvećeniku, kao Kristovom namjesniku na zemlji. A sigurno je jedan od temelja velikog uspjeha Hrvata u nogometu i “Zrinjski”, klub s početka dvadesetog stoljeća; najsvetije ime kojim se ponosi hrvatski čovjek na bilo kojem dijelu planeta.

I tako bi se komentiralo nogometno umijeće Štefovih igrača, jer je on u počecima i bio trenerom, a kasnije nakon desetak utakmica s raznim protivnicima, već su gospon Ivo Ćorić i još neki svladali viziju nogometne igre.

Zahvalan je bio profesor svim igračima koji su evo prvi prebrodili te porođajne muke prvih utakmica, od utakmica sa sarajevskim “Osmanom”, pa i narednih, i nikoga nije htio izostaviti iz svoje zahvalnosti. Uvidjeli su profesor i drugi da je nogomet ustvari viteštvo, te bi u čestim prigodama u “Centralu” ili u “Hrvoju” dali povoda razmišljanju da ovu svoju đačku nogometnu družinu krste imenom vitezova; Frankopana ili Zrinskih, a bilo je prijedloga da sveti Juraj bude u nazivu kluba jer je on eto bio vitez i borio se sa zmajem.

I načinili mostarski zaljubljenici, nakon mnogobrojnih razgovora sa poštovateljima nogometa, s podupirateljima kluba, te na kraju i razgovora sa franjevcima, smion plan da već u sedmoj godini postojanja krste klub dostojnim imenom.

I sve bješe popraćeno svetom misom, uz zahvalnost i onima koji su već umrli u proteklim godinama, a bili su vjerni nogometu, te na jednom od sastanaka, te 1912. godine prevladalo ime Hrvatski športski klub “Zrinjski” nad imenom “Frankopan” i dalo se ime koje će zauvijek obilježiti kulturu, šport i svakodnevni život u gradu na Neretvi, iako u skorijoj povijesti, mnogi će zbog “Zrinjskog” i izgubiti svoje živote.

Isječak iz Romana o nogometu, “Zrinjskom”, Mostaru i… SJEĆANJA NA VITEZOVE S LENTOM – Emanuela Milićevića.