KAFKIN PODRUM

Roman Kafkin podrum inspiriran je pasusom iz jednog Kafkinog pisma. Riječ je o ideji bijega u samoću, kompletnu izolaciju, u kojoj bi se pisac mogao posvetiti svojoj jedinoj istinskoj preokupaciji – pisanju. Tako bi nastalo djelo koje bi bilo čista, nepatvorena književnost, potpuno neosjetljiva na kontekst u kojem se piše, autentični glas autora.

Kafkina ideja o izolaciji u podrumu, kao uostalom i ostatak njegova opusa, ambivalentna je ironijska igra u kojoj je upravo takav poduhvat smišljen kako bi subvertirao samu ideju iz koje se rađa. Stoga ne treba čuditi što Perićev roman započinje scenom dijaloga između pisca i urednika, koja sama po sebi nosi kompleksnu konstrukciju nastanka književnog djela, što je možemo razumjeti kao temeljni konflikt dviju pozicija koje se nameću kao ključne za stvaranje književnog teksta – proizvodnja i potrošnja. S jedne strane urednik, koji je uvjeren da poznaje tržište i čitatelje te koje ih teme zanimaju, a s druge pisac, koji vjeruje u mističnu moć autora sposobnog da svojim tekstom zavede ili čak stvori publiku. Perić se ne samo bavio tumačenjem Kafke u svojoj zbirci eseja Važno je zvati se Gregor, već je i prevodio Kafkine pripovijetke i prozne fragmente, tako da je detaljno upoznat s Kafkinim stilom, što ga ovdje suvereno uvlači među retke vlastitog autorskog izričaja. Sve to daje naslutiti da će roman Kafkin podrum postati prava književna poslastica, ne samo za znalce upućene u Kafkino djelo već i za široku publiku koja, htjela to ili ne, upravo živi u kafkijanskom vremenu i osjeća senzibilitet koji će joj roman ponuditi.

„Konflikt pisca i urednika, autohtonog autorskog glasa i navodno autohtonog ukusa publike nastaje zajedno s modernom i industrijskom revolucijom. Danas ga se ponovo dohvaćaju filozofi i politolozi otvarajući – mahom kroz kafkijansku prizmu – problem suvereniteta, koji predstavlja jedno od krucijalnih političkih pitanja današnjice. Tako će Kafku kao književni primjer svojih uvida koristiti i Giorgo Agamben u Homo Saceru, Slavoj Žižek u Sublimnom objektu ideologije te Eric Santner u Psihoteologiji svakodnevice i Kraljevim ostacima – da navedemo samo neke. To novo okretanje Kafki pokazuje koliko su nedostatne interpretacije koje su ga dovodile u isključivu vezu s otuđenjem ili nacističkom prijetnjom. Kafkino je pisanje, kao uostalom i njegov život, snažno označeno tim procjepom suvereniteta i nemoći pojedinca da preuzme i – moglo bi se reći – probavi ostatke kraljevog suverenog tijela. Stoga je on možda više pisac 21. negoli 20. stoljeća.“ (Iz recenzije)