GRANICA

Postali smo vječni emigranti otkad smo prešli najprokletiju granicu na Balkanu, možda i na svijetu: granicu između Albanije i Jugoslavije, odnosno Makedonije, na obali Ohridskog jezera između Pogradeca i Svetog Nauma, granicu koja se protezala i preko samog Jezera, potom kopnom na drugoj obali te je na koncu završavala u nama samima. Bilo kamo da smo odlazili, granicu smo nosili u sebi, postajala je skriveni dio nas. U obitelji smo, otkad je postavljena granica što je presjekla naše živote, počevši od Djeda, Bake, Oca i Majke do mene – pripovjedača, nosili svoj dio povijesti granice i svoj dio granice u sebi. Još od vremena kad je obitelj bila osuđena na iščeznuće, zbog iznenadnih i zlokobnih udara povijesti, kao da je netko odredio da u mojoj obitelji upravo meni pripadne obveza bilježenja stogodišnje povijesti granice. Rano smo shvatili da je prelazak granice zapravo dolaženje do slobode koju smo izgubili, da znači spašavanje od smrti koja nam je bila za petama. Naši životi, mladih i starih, zauvijek su obilježeni granicom. Može se čak reći da smo, protokom vremena, postali ljudi-granice, kamo god bi nas sudbina odvela. Svatko iz naše obitelji imao je svoj dio priče o granici tijekom 20. stoljeća. Bez obzira na to koliko su se međusobno razlikovale, svaka od tih priča uklapala se u golemu pripovijest o granici, povezujući nekoliko naraštaja obilježenih njezinim postojanjem. Nikad nismo doznali koliko granica treba prijeći, a da se pritom nikad ne otkrije put povratka u domovinu...