STO GODINA SAMOĆE

Pred švedskim akademicima koji su mu uručili Nobelovu nagradu za književnost, Gabriel García Márquez, u lanenom odijelu, sa žutom ružom u zapučku, prisjetio se onog davnog poslijepodneva kad je rukopis ''Sto godina samoće'' iz lokalnog poštanskog ureda bio poslan nakladniku.

Taj je roman pisao dvije godine ne obazirući se ni na koga, a ponajmanje, čini se, na vlastitu obitelj. Roman je objavljen 1967. godine i odmah je doživio senzacionalan uspjeh i kod publike i kod kritike – prva je naklada iščezla s knjižarskih polica u samo nekoliko dana. Roman Sto godina samoće bio je uostalom i glavni razlog zašto je García Márquez 1982. dobio nagradu Švedske akademije za književnost. Mnogo godina nakon izlaska, romanu Sto godina samoće „prišivena“ je oznaka magijskog realizma, iako je u Latinskoj Americi čitan kao najobičniji realistički roman koji na veličanstven način govori o njima samima, o njihovim obiteljima, ratovima, suzama, mukama i ljubavima. „Mislim da je ta čudovišna stvarnost zaslužila Nobelovu nagradu“ – rekao je sam García Márquez na svečanoj dodjeli. Pola stoljeća nakon prvog izdanja, hrvatski čitatelj ima sjajnu priliku da čitajući novo izdanje romana Sto godina samoće – u izvrsnom prijevodu Nine Lanović – provjeri koliko je García Márquez imao pravo.