OPORUKA KRALJICE KATARINE

I tako pjesnikinja tka povijesno tkanje, o životu žene koju je providnost providjela tom narodu koja ostaje udovica, 10. lipnja 1461. U Bosnu upravo stižu zloglasni Osmanlije i da ne prepričavamo povijest, znamo da je Bosnu to strovalilo u ukletu jamu u kojoj je narod bio zatiran i ostao u nemilom ropstvu nekoliko stotina godina. Turski zulum, bio je neviđen. Mnogi Hrvati tada su bježali kamo su mogli pobjeći. (Među njima su bili i moji predci koji su došli na goli dalmatinski krš, iz Kreševa koje je i danas u središtu BiH, a nekad je bio kraljevski grad, poznat po franjevačkom samostanu.) Mnogi su prihvatili Islam da bi ostali na životu. Ako bi se danas istražili geni tih islamiziranih Hrvata, ustanovilo bi se da su mahom potomci Hrvata katolika. Nažalost, njih danas usmjeravaju druge struje. Vjerne sluge uspjele su kraljicu Katarinu izvesti iz Bosne,  ali njenog sina i kćer koji su bili u drugoj kočiji, Turci su zarobili i odveli, štoviše njenu kćer Katarinu prisili su da prijeđe na islam i udali je za Turčina u Skoplju. Sin je postao Ishak-beg u Kraloglu. Poslije dolaska u Ston, zatim u Dubrovnik i konačno u Rim, kraljica Katarina živi svoj bolni život, neutješna majke, prognanice, plače nad svojom sudbinom i sudbinom svoga naroda.OPORUKA KRALJICE KATARINE, iz male knjižice netom izišle iz tiska. Zapravo je taj opojni poetski poj, glas autoričine žarke želje da izrazi svoje divljenje i poštovanje povijesnoj heroini Katarini Kosači. Anita se poistovjetila s kraljicom Katarinom, sebe utjelovila u njezin lik, osluškivala onaj unutarnji glas koji pjesnik očekuje s nadom da u njemu zažubori. I zaista se to dogodilo.