ISPOVIJED I DRUGE PRIČE

Ovaj izbor pripovjedaka, između ostaloga, ispravlja jedan često ponavljan i odavno uvriježen stereotip – da se, naime, Andrićevo zanimanje za prikazivanje bosanskohrvatskoga miljea iscrpljuje i ograničuje na „franjevački ciklus“ pripovjedaka i na vrijeme osmanlijskoga vladanja Bosnom. Proze iz drugoga dijela ove knjige to na upečatljiv način korigiraju, donoseći niz „novih“ tema i likova iz tog svijeta, smještenih u jedno sasvim drugo, postotomansko vrijeme. Od priče Mara milosnica, koja još pripada starom dobu, preko proze O starim i mladim Pamukovićima (koja očigledno kontinuira atmosferu i likove iz Mare milosnice, i koja je po svemu sudeći torzo mnogo veće cjeline, vjerojatno nezavršenog romana „iz sarajevskog života“), pa već klasičnoga Čuda u Olovu, te kraćih priča kakve su Pekušići, Svečanost ili Ćilim, zaključno s maestralnom pripoviješću Bife „Titanik“, Andrić nastavlja ispitivati „condition humaine“ malih ljudi bačenih u te nove, sasvim drukčije historijske, društvene okolnosti i forme življenja. To su najčešće priče o zlu, vječnom i neshvatljivom, o onoj premoći zla u svijetu, za koju će Andrić reći Ljubi Jandriću da se još u mladosti o njoj naučio rasuđivati od Kierkegaarda... Dapače, to su cijele prozne „studije“ o zlu, o njegovim beskrajno raznovrsnim tipovima i oblicima (uostalom, majstorski pripovijedane od početka – od Ispovijedi, U musafirhani, Priče u Samsarinom hanu, Trupa, U vodenici, Mustafe Madžara, Čuda u Olovu), koje preko Mare milosnice, i torza o Pamukovićima završavaju s Bifeom „Titanik“, a u Pismu iz 1920. godine nalaze svoju čudesnu pripovjedačko-„teorijsku“ sublimaciju.