MARGINALIJE

Čitajući marginalije možemo vidjeti zašto Krleža nije zastario. Krećući se kroz vrijeme, poput svoga Petrice Kerempuha, on nas i zagrobno potiče na oprez.

Sve što sam o enciklopedijskim jedinicama rekao ili napisao dalo bi se skupiti u pet ili šest knjiga. Ako se taj materijal jednoga dana objavi, onda će se vidjeti kako sam reagirao na tekstove koji čine enciklopedij­sku masu. Marginalije su, dakle, moje primjedbe ili zanovijetanja koje su već stručnjaci pripremili, a one su takve naravi da se o njima argu­mentirano može i diskutirati – kaže Krleža.

Krležu prema enciklopedičkome iskustvu nisu vodili tek pragmatični ra­zlozi – kulturna legitimacija i razina opće pismenosti, koliko oskudica uređenoga javnog ambijenta u kojem je djelovao, sve do manifestacije kulture laži i namjernog, bezočnog izvrtanja činjenica.

Nakon što je građa Krležinih marginalija dokumentacijski predočena jav­nosti, ovo se izdanje pokušava vratiti autorovu pristupu varijacijskoga izbora naglasaka iz cjeline, koji pored njezina reflektiranja zadržava re­toričnost i dikciju integralnog predloška.

Enciklopedija u Krleže dolazi iz književnosti. Proturječja u koja bi za­padao kada je sa suradnicima stao razrađivati alfabetare daju tekstu koji je pred nama, uz fascinantnu upućenost u mnoga područja, mate­matičku memoriju, izniman redaktorski talent i nedvosmislena kritička uporišta, protočnost i ljepotu brevijara, paraf erudita, prije nego potpis enciklopedista.

„Krleža rastvara pragmatičnu situaciju ide­ološke pat-pozicije nastale iz liberalno-fe­udalne stare Europe (1914.) nakon krvavih „orgija Terora“. Promatrajući svoju slaven­sku domovinu, Krleža uviđa da su se sve katastrofe i sveukupni zamah Zapadne i Središnje Europe unaprijed zaoštrili i kao u gorućem ogledalu ostvarili. Krležino raz­mišljanje o tim događajima povezano je, a često je i sam bio upleten u njih. On vidi i doživljava Europu počevši od južnoslaven­ske situacije, koja je, povijesno gledano, kroz stogodišnju borbu za samoodržanje doslovce u biološkom smislu određena na bojnim poljima osmansko-srednjoeurop­skog sukoba i kasnije protiv nacionalne nadmoći i arhaične zaostalosti. U dijalek­tičnim raspravama iznova provjerava svoj progresivni individualizam, koji se za­hvaljujući oštrini razmišljanja i bogatom iskustvu osobito uzdiže iznad ideologije konformističnih lijevih autora s Istoka i Zapada. Pjesnik nalazi tematsku parabolu za sebe, za svoja djela i za svoju zemlju, u stavu bogumila, čije su tajanstvene grob­nice na pustim visoravnima nadživjele bur­nu bosansku povijest. Pobunjenici protiv Istočne i Zapadne crkve, koje su inkvizitori i veleposjednici podjednako ugnjetavali, ujedno i usamljeni preteče europske refor­macije, postavili su u čast svojim mrtvima spomenike svojih uvjerenja.“ Gerhard Fritsch (1964.)