GIAMBATTISTA VICO KNJIŽEVNOST, RETORIKA, POETIKA

Općenito se ne bi moglo reći da je Gjuro Arnold u hrvatskoj kulturnoj povijesti prešućen i zaboravljen. O njemu su napisane, za prilike u Hrvatskoj dosta rijetko, čak dvije monografije kao samostalne knjige; spomenut je i obrađen (doduše na različite načine) uvijek u svim domaćim enCiklopedijama i leksikonima, o njemu je napisano mnoštvo članaka i prikaza u kojima se o njegovom radu i kao pjesnika i kao pedagoga i kao filozofa govori u mnogo slučajeva sasvim pozitivno, često prepohvalno, a s druge strane prekritički sve do posve negativnih i posprdnih prosudbi. Pa ipak je Arnold, a ovdje prije svega imamo na umu njegovu filozofsku djelatnost, usprkos davnoj izuzetno afirmativnoj monografiji prof. dr. P. Vuk-Pavlovića, nekako marginaliziran, gurnut u pozadinu i ne baš uvažavan. Međutim, ako se u fokus interesa stavi jedan poseban aspekt Arnaldova filozofskog mišljenja, tj. estetička tematika i problematika, onda nije teško naći odgovor na »uzroke« i »razloge« zapostavljanja ili čak ironiziranja njegova rada. Krivnju za to snosi u prvom redu povijest hrvatske književnosti koja je svoj način promatranja i prosuđivanja stanovitog tradicionalističkog njegovog pjesništva, njegove pripadnosti »starima« i »konzervativnima« u sukobu »Mladih« i »starih« za vrijeme tzv. hrvatske Moderne (od cca 1890. do cca 1910), prenijela naprosto insuficijentno i sterilno, te dakako posve neopravdano i nedopustivo iz sfere književnopovijesne historiografije na estetička-filozofijski plan. K tome valja dodati kako su tzv. »naprednjaci« zajedno s tzv. hrvatskirn »liberalima« zauzeli a priori negativistički stav spram Arnaldova liberalnog konzervativizma i deklarirane religioznosti (katoličke i filozofske). Međutim, ako se na estetička naziranja Gjure Arnolda primijene adekvatne, predmetu razmatranja razinom doraste adekvatne interpretativne metode filozofijskog razumijevanja i ako ih se razmotri komparativno u europskom kontekstu, Arnoldovi estetički nazori pokazuju se u sasvim drugačijem liku od »uobičajenog« (bolje reći nametnutog): pokazuju visok rang poznavanja problema zajedno s procesualnom razinom meditacije i diskurzivnih dometa, punu suvremenost (modernost!) u nekim važnim, fundamentalnim momentima, te čak anticipativnu luicidnost u punopravnom dijalogu s velikim imenima novije i njemu suvremene europske misli. Nadalje, u primjeni adekvatne, inovirane metodologije i pristupa bez predrasuda (navlastito onih ideoloških, no i onih u formi estetička-umjetničkih koncepcija i »programa«) otkriva se kako je Arnold u Hrvatskoj, osim svojih pravih ili s nerasporazumom vjernih sljedbenika, imao izuzetno velik utjecaj na shvaćanja kulture i umjetnosti slijedećih generaCija: pozitivan, bez obzira je li se radilo o pravom razumijevanju Arnoldovih propozicija; to, naime, znači da taj utjecaj nije bio samo negativan, nikako samo negativan, kao što se na tome insistiralo desetljećima u nekim krugovima ili tak kod nekih autora posebice.
Donedavno marginaliziranje, zanemarivanje i čak podcjenjivanje Arnolda kao estetičara bio je ujedno pokazatelj općenite insuficijencije poznavanja i marginaliziranja hrvatske estetike kao takve, čak i negacije njene vrijednosti, nu također i smisla istraživanja njene faktične i povijesne, ali i filozofske važnosti odnosno njenih dometa. To je ujedno bio signum faktičkog umrtvljenog i (ili) anuliranog istraživanja na tom planu. Intenzivno i ekstenzivno istraživanje hrvatske estetičke misli na »slučaju« Arnold demonstrira time kako ga sada vidimo u novom svjetlu, te kako ga sada prosuđujemo, inovirano i modernizirano, da je Arnold kao estetičar s novom interpretacijom samo primjer kako su veliki pomaci učinjeni u novije vrijeme na planu povijesti hrvatske estetike; no isto tako koliko su takva pomicanja i estetičke, filozofijske interpretacije, te ubuduće na mnogim presudnim točkama hrvatske povijesti kulture, filozofije i umjetnosti još uvijek ne samo tek mogući nego upravo urgentno potrebni; teorijski, a i praktički postulativni.