OPROSTI MI, NATAŠA

Bilo je to šezdesetih godina u Petropavlovsku u Rusiji. Nikiforov je predvodio političku čistku u tom kraju. Trebalo je pohvatati i prebiti, a ako treba i ubiti kojega od vjernika, kako bi se ostali prestrašili i jednom zauvijek napustili tu njemu i cijeloj komunističkoj partiji nepodnošljivu vjeru u Isusa. Stvar je pravo krenula kad se obratio mladim poručnicima iz obližnje marine.

Među njima posebno se isticao Sergej Kourdakov, jedan od najsposobnijih aktivista. Kad bi se on sa svojim dečkima, sve redom provjerenim razbijačima, pojavio u selu, sve bi zahvatio strah, ali nisu bježali. Nisu bježali ni kršćani, skupina mladih koja se sastajala svake nedjelje na čitanje Svetoga pisma i molitvu. Bilo ih je divno slušati jer su molili i pjevali iz dna duše. Baš zato im je Sergej silom trpao pijesak u usta sve dok se nisu počeli gušiti. Ostale su tukli nemilice gdje su i koga stigli. Onda su ih onako krvave i izranjene ostavljali na studeni.

Izveli su oko 150 racija, hvaleći se uspjehom i još više se čudeći kako su nemoćni u svoj silovitosti. Ti mladi kršćani uvijek bi se iznova sastajali i molili kao da nisu bili batinani. Još bi znali lijepim riječima uvjeravati progonitelje da nikome zla ne čine i da tolike nepravde nisu ničim zaslužili.

Jednom je Sergej u skupini molitelja našao djevojku plave kose i očiju bistrih kao najvedrije proljetno  nebo.

– Nataša, zar i ti među ovim fanaticima? – reče, prepoznavši kolegicu s tečaja o Lenjinovoj viziji budućnosti svijeta.

– Ja sam kršćanka, vjerujem u Boga.

– Kako možeš? – prekide je Sergej. – Znaš dobro da Boga nema. Da postoji, došao bi vas izbaviti, a vidjet ćeš da neće doći!

– U bijesu se sručio na sve molitelje, tukao ih nemilosrdno dohvativši i Natašu.

– Vidi li sada, luđakinjo, da ga nema? – izderao se na djevojku bijesan i smeten tim njenim likom.

– Ti to ne možeš razumjeti, nije ti dano, ali mogao bi biti čovječniji. Zar nas nisu ponekad i tome poučavali? – primijetila je Nataša...