ANDRIĆEV SKRIVENI TEATAR

U svojoj knjizi „Andrićev skriveni teatar“, Almir Bašović u prvom redu nastoji vratiti djela Ive Andrića tamo gdje im je mjesto: čitaocima književnosti. Kao teoretičar književnosti koji je do sada u nizu svojih teorijskih knjiga („Čehov i prostor“, „Maske dramskog subjekta“, „Kalemi i biljezi“) pokazao svoju iznimno plodnu lucidnost u tumačenju književnosti koje kod njega neminovno proizilazi iz kompetentne analize čija metodologija uvijek nastaje iz dijaloga sa konkretnim književnim djelom, Bašović u ovoj svojoj knjizi Andrića nastoji čitati takoreći naivno, dakle lišeno svih ideoloških i bilo kojih drugih zloupotreba Andrićevog književnog djela, iz kojih se aktuelna recepcija u najvećoj mjeri sastoji. Upravo na tu i takvu recepciju Bašović se izričito i osvrće u jednom od poglavlja svoje knjige. Dok se ustaljena recepcija mnogo više bavi Andrićem i njegovim stavovima, često ga zloupotrebljavajući u razne pseudopolitičke svrhe, a veoma malo njegovim djelima, Bašović u prvi plan ponovo stavlja Andrićevu književnost, i to isključivo u njenom odnosu prema književnosti, a nipošto prema politici ili nečemu slično. Samim tim, ova knjiga u recepciji Andrićevog djela donosi novinu, jer podsjeća na nešto što bi se trebalo podrazumijevati, a to je da svaka književnost, pa zašto ne i ona velika, nije napisana da kolportira autorove političke, ideološke ili bilo kakve druge stavove, već da ona funkcionira u skladu sa vlastitim zakonitostima koje su imanentno književne.

Iz recenzija:

„...Bašović ovom knjigom otkriva značaj teatra za samu poetiku Ive Andrića, značaj koji nije ograničen na samo jedno djelo, već koji je imanentno prisutan u književnim postupcima kojima Andrića gradi svoju prozu, recimo za prostornu konkretnost u njegovim pripovijetkama koju Bašović vezuje za Andrićevu potragu za objektivnošću umjetnosti, jer konkretiziranje prostora koje nastaje ulaskom perspektivizma u pripovijedanje „svjedoči o nastojanjima da se roman učini objektivnim, bezličnim, dramatsko-scenskim“. Već ovakav pristup Andrićevom djelu pokazuje Bašovićevu težnju da Andrića čita isključivo iznutra, na osnovu odnosa koji njegova djela grade prema drugim djelima, žanrovima i postupcima, upućujući na to da književnost ne nudi razumijevanje svog autora, već otvara prostor za shvatanje književnosti kao fenomena koji nudi poseban oblik saznanja koji se sastoji iz „potenciranja glasa drugog“...“

Doc.dr. Naser Šečerović

Svakako, Bašović naglašava kako dramska struktura Andrićeve proze ima svoj izraz i na razini pripovjednog diskursa, koji stremi objektivnom prikazu, pa po njemu „Andrić spada u pripovjedače koji su, kako to povodom opozicije perspektiva kaže Franz Stanzel, pokušali roman učiniti objektivnim, bezličnim, dramatsko-scenskim“. Andrićevo pripovijedanje tako se ispostavlja modernističkim, jer u njemu, kako primjećuje autor rukopisa, imamo na djelu „odricanje od monolitnog epskog subjekta, centralizirajuće instance koja bi i predstavljeni svijet i predstavljene likove pretvorila u svoje objekte“. Dalekosežna kulturalna implikacija bi bila da Andrićeva skrivena dramska forma potencira „glas drugog“, te izmiče bilo kakavom jednostavnom svođenju na fantazmu o središtu koje dominira svim ostalim segmentima kulture.

Prof.dr. Vahidin Preljević