POSLOVICE O IĆU I PIĆU

Franko Lukež zasigurno je najznačajniji istarski i jedan od ponajboljih hrvatskih gastro-novinara u povijesti pisanja o hrani i piću u Lijepoj našoj. Erudit, gastrozof, znatiželjni intelektualac nošen strašću prema iću i piću te životu, znao je o kuhanju više od kuhara i ugostitelja o kojima je pisao. Bio je istarski Mandić, Matvejević i Barbieri u jed­nom. Filozof hrane, pića, kulture stola i življenja. Pisac, kritičar, čuvar istarske usmene baštine, regionalnu specifičnost Istre sačuvao je prikupivši jezično blago: 1200 poslovica i izreka o hrani i piću koje u ovoj knjizi objavljujemo zajedno s odgovorajućim hrvatskim usporednicama.

Njegova mitološka „Istarska kuhinja“ (1982.) u prvih je desetak godina doživjela osam izdanja na hrvatskom, talijanskom, engle­skom, njemačkom i slovenskom jeziku u nakladi koja premašuje 100 000 primjeraka!

Početak je to sustavnoga, znanstvenog rada na promicanju i podiza­nju kvalitete istarskih ekstradjevičanskih maslinovih ulja, vina, pr­šuta, sira, tartufa, meda; uvođenja mesa istarskoga goveda u gastro­nomiju, spasivši ga i na taj način od izumiranja. Lukež je pokretač i zamašnjak procesa nastanka moderne istarske enogastronomije. Neumorno je radio na valorizaciji izvornosti, tradicijskog i domaćeg, utkavši ih u tkivo tradicionalne i moderne istarske kulture stola.

Zabilježio je i ostavio bogato leksikološ­ko nasljeđe bazirano na slojevitoj povijesti i mikropovijesti Istre, svjedočeći o njezinoj multikulturalnosti i isprepletenosti hrvatske i talijanske, odnosno venetske kulture i tradicije. Građa je to za multidisciplinarno proučavanje antropologa, povjesničara, filologa, enologa, gastronoma, ali i šire čitateljske publike.

Poslovice o iću i piću mogu se čitati kao neprocjenjiv prinos pa­remiologiji, ali i kao lirski izljevi jednog zaljubljenika u vino, hra­nu, maslinovo ulje, kao aforizme, mudrosne izreke, metafore socijalnog života, metonimije, lakonske litote koje u zapisu stoje umjesto gesti i grimasa, s vremena na vrijeme i kao basne ili basme, kao štorije i baldorije ili fazzende, kao zbirku recepata za siromaške i bogatunske kuće, kao gastrološke i enološke naputke, mogu se uzeti i kao prilog dijalektološkim rječnicima istrovenetskog i istroroman­skog govora, kao prilozi lingvistici, dijalektologiji, antropologiji i etnologiji, kao malu povijest ugostiteljstva na istarskom poluotoku, kao gastrološki i enološki kalendar za crkvene potrebe i vjerni puk, pa i kao svojevrsni meteorološki priručnici uz „ribanje i ribarsko prigovaranje“…