SLAVONSKA ŠUMA

Slavonska šuma je jedna od najčitanijih pripovijetki Josipa Kozarca. Opisana je kao lirska pripovijetka jer unutar nje ne postoje razrađeni likovi, nema zapleta, nego umjesto toga cijelo vrijeme dominiraju piščevi doživljaju i dojmovi s ponekom ubačenom anegdotom.

Slavonska šuma je pripovijetka koja uči o ljubavi, ali i odgovornosti prema baštini i zavičaju. Cijelo vrijeme Kozarac nastoji oduševiti svakog čitatelja ljepotom slavonske šume te njezinom mističnošću.

Odgovornost prema naslijeđu najviše se osjeća na kraju pripovijetke kada Kozarac opisuje posječenu šumu u Slavoniji. Josip Kozarac se ovako dokazao kao jedan od prvih ekologa koji želi upozoriti na nerazumno postupanje prema prirodi i posljedicama takvog ponašanja. Ne bude li čovjek pazio kako se odnosi prema prirodi mogao bi jednog dana ostati bez neophodnih prirodnih resursa.

U pripovijetki se opisuje godišnji ciklus jedne šume, pa tako više puta pobjeđuje život, ali ponekad ima i smrti, kada orao lovi malog jastreba ili lovci ubijaju divljač.

Vezu između života i smrti čovjek najbolje shvaća u prirodi i tek je tada spreman prihvatiti da je smrt zapravo neizbježna i da na nju treba gledati kao na sastavni dio života, bilo da se radi o životinjama ili ljudima. Bilo bi dobro otići u šumu kako bi čovjek postao svjestan sebe, svoje uloge, ali i kako bi se vratio prirodi od koje se udaljio zbog modernog načina života.

Pored toga što je bliži pravoj vrijednosti prirode čovjek je ujedno bliži Bogu. Odjednom svakog pojedinca obuzima strahopoštovanje i divljenje prema Bogu. Kozarac nas želi naučiti kako da promatramo svijet oko sebe i kako da naučimo poštovati sva živa bića.

Prostor i vrijeme su jasno određeni, a odnose se na slavonsku šumu s njezinim stanovnicima i svim utjecajima koje čovjek tamo ima, poput sječe stabala, ali i bezazlene šetnje kroz šumu. Vrijeme pripovijetke se odnosi na drugu polovicu 19. stoljeća.

Kao veliki poznavatelj posla u šumarstvu, Kozarac nudi puno vrijednih podataka, koji obuhvaćaju vjerske, filozofske i kulturne pojedinosti. Svakom čitatelju nudi dvije vrste podataka, na jednoj strani se nalaze objektivni podaci o životu u to vrijeme, a s druge strane subjektivni doživljaj šume u koju je bio zaljubljen.

Iako u tekstu ne postoji uobičajena fabula, čitatelj se brzo upusti u svijet koji Kozarac želi opisati zahvaljhujući načinu pripovijedanja. Tajna leži u ljubavi koju je Kozarac osjećao prema prirodi, ali najviše prema spomenutoj šumi.

Na jednostavnom jeziku Kozarac priča sve što zna o slavonskoj šumi i o svojim osjećajima. Način pripovijedanja je topao, a zahvaljujući sposobnosti kombiniranja nekoliko tehnika, Kozarac zna umetnuti mali dijalog i anegdotu.

Najdojmljivijima se smatraju opisi drveća te koliko je Kozarac znao o toj tematici. Osim emocija, pisac je htio poučiti čitatelja o cijenama hrastovog drveta te o njegovom kemijskom sastavku. Skoro svaki odlomak nudi jednu vrstu iznenađenja.

Jedini problem mogao bi biti stari jezik kojim je pripovijetka napisana, a koji u sebi ima riječi koje se više ne koriste. Dobro je što tih riječi nema puno, pa ne bi trebalo biti toliko kompliciranja.