NAJBOLJE ŠKOLE-Kako istraživanje razvoja čovjeka može usmjeravati pedagošku praksu

Knjiga donosi niz primjera predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola koje se mogu nazvati najboljim školama. Te su škole najbolje zbog pedagoških pristupa koje odgajatelji, učitelji i profesori u svom radu primjenjuju. Autor u knjizi uspoređuje prednosti i nedostatke dvaju - u suvremenoj pedagoškoj praksi - prevladavajućih pristupa i to diskursa akademskih postignuća i diskursa razvoja čovjeka.

Iz uvoda
Na pisanje ove knjige prisilila me moja velika zabrinutost činjenicom da pritisak na učenike na svim razinama radi postizanja adakemskih učinaka navodi pedagoge na zanemarivanje pravih razvojnih potreba djece i adolescenata. Pritisak radi postizanja viših rezultata pri testiranju i zahtjev da svi učenici pokažu visoku razinu sposobnosti čitanja, računanja i poznavanja prirodnih znanosti negativno se odražava na svim kasnijim razinama odgoja. To u učenika u 12. godini školovanja dovodi do stresova, do nasilnog ponašanja učenika 8. razreda, do pomanjkanja pažnje u učenika 3. razreda, a četverogodišnje se dijete time lišava svoga djetinjstva. Ne smijemo dopustiti da se to nastavi. Vrijeme je da se vratimo velikim pitanjima ljudskog odrastanja i učenja: Kako možemo pomoći svakom djetetu da ostvari svoje stvarne potencijale? Kako možemo nadahnuti svako dijete i adolescenta da pronađe svoju unutrašnju strast za učenjem? Kako možemo iskazati čast jedinstvenome životnom putu svakog pojedinca? Kako možemo nadahnuti naše učenike da se razviju u zrele odrasle osobe? Ako pedagozi u svojoj ludoj utrci prema visokim rezultatima na testovima izgube vezu s tim pitanjima, jednog će dana možda zaista nestati kultura kakvu poznajemo. Ova je knjiga napisana u nadi da takav dan nikada neće doći i da ćemo, umjesto toga, optimalni i prirodni razvoj djece i adolescenata smatrati našom najsvetijom dužnosti i našom konačnom ostavštinom ljudskome rodu.