SOCIJALISTIČKE MISLI-Friedrich Engels

Kapitalistički način proizvodnje je sasvim dobar i može ostati, ali kapitalistički način raspodjele nije dobar i mora se ukinuti.

Čovjekovo vlastito biće puno je divnije i uzvišenije nego imaginarno biće svih mogućih »bogova«, koji su samo
više ili manje nejasan i iskrivljen odraz samog čovjeka.

Oni koji rade ne stječu ništa, a oni koji stječu ne rade ništa.

Netko jede finije poslastice, pije skuplja vina – a kakva je sreća u tome? Jesu li oni ljepši, bolji, jači, valjaniji?

Proleteri svih zemalja, ujedinite se!

Friedrich Engels (28. studenoga 1820. – 5. kolovoza 1895.) rođen je u imućnoj kalvinističkoj obitelji u Wuppertalu. Otac mu je bio vlasnik tvornica tekstila u Wuppertalu i Manchesteru. Mladi Engels odrastao je na tvorničkom imanju s četrdesetak kuća i školom za dvjestotinjak radničke djece. Tu je iz prve ruke mogao vidjeti životne, stambene i radne uvjete radničke klase, kao i nehumane posljedice industrijske revolucije. Engelsov otac nikako nije bio zadovoljan sinovim nesvakidašnjim i za njegovu klasu neuobičajenim senzibilitetom prema radničkoj klasi. Nadajući se da će ga prosvijetliti i preobratiti, šalje ga u tvornicu u Manchesteru, gdje bi se trebao naučiti poslovnim vještinama. Engels je revno prihvatio očevu ponudu, no iz sasvim drugih razloga i motiva. Naime, otac je silno nastojao udaljiti revolucionarno nastrojenog sina od agitiranja u Njemačkoj i stvoriti od njega solidnoga i uglednoga poslovnog čovjeka. Sin je pak želio biti u centru modernoga kapitalizma. Međutim, sudbina je htjela suprotno očevoj nakani. Tri godine provedene u Manchesteru samo su dodatno rasplamsale Engelsov revolucionarni žar i ojačale njegovu naklonost eksploatiranim klasama. Engelsove manchesterske godine rezultirat će njegovom ponajboljom sociološko--antropološko-ekonomskom studijom Položaj radničke klase u Engleskoj. Ovim djelom Engels izlazi iz Marxove sjene, u koju se djelomično i sam skromno smjestio. Nema veće i raširenije zablude, a koju je i sam Engels zbog pretjerane skromnosti potpirivao, od one da je on »druga violina« Marxu. A upravo tako se ustoličilo, kada se o njemu govori, vezanje Engelsovog imena uz Marxa. Time se, međutim, nehotimično zaklanja izvornost vlastite Engelsove misli, koju je on razvijao uz Marxa, a ne isključivo pod Marxom. Posebno valja naglasiti da je Engels u filozofiji, ekonomiji i sociologiji bio autodidakt. Ali taj navodni nedostatak disciplinarnog pristupa u smislu formalnog obrazovanja samo bjelodano potvrđuje Engelsov prirodni talent te suverenost mišljenja, prodornost, oštrinu i analitičnost koje odlikuju njegova djela. Tomu u prilog govore i ovdje odabrane misli. Bez imalo ustezanja se može reći da je ustrajanjem na konkretnim činjenicama, a ne na apstrakcijama, Engels zadužio cjelokupnu Marxovu teoriju dajući lice i figuru Marxovom apstraktnom proleteru, smještajući ga u konkretne uvjete rada i života.