KAKO SU KOMUNISTI OSVOJILI VLAST 1944.-1946.

U knjizi se posebno detaljano analizira (najviše na osnovi građe iz Slovenije, ali i iz drugih jugoslavenskih republika, osobito Hrvatske) način na koji je borba za oslobođenje od fašizma, u vrijeme preuzimanja vlasti na kraju rata, pretvorena u borbu Komunističke partije za vlast. Osnova je bila u tome: tko se partijskom cilju suprotstavio, bio je uklonjen, bez obzira na kojoj se strani prije toga borio: oslobodilačkoj ili okupatorskoj. Riječ je o dokumentarnoj anatomiji “revolucije odozgo”, koja otkriva mračne izvore jugoslavenskog komunističkog poretka.

Dvije su ideologije, dva totalitarizma, dva režima, dva malja za odstranjivanje razlika zauvijek obilježili dvadeseto stoljeće: fašizam (koji uključuje i nacizam) i komunizam. Bilo je u tom stoljeću mnogo nasilnih smrti, više od sto milijuna, ali ih je bilo malo koje korijen nisu imale u tim dvjema nesrećama. No, dok je fašizam u znanosti i umjetnosti, dakako, i u politici, prikazan kao nedvosmisleno zlo, u osudi komunizma nije bilo i nema suglasja. Iako su se i fašizam i komunizam održavali na stalnom brutalnom obračunu s neprijateljem, bilo rasnim, bilo klasnim, komunizmu su se neprekidno pronalazile olakotne okolnosti. Alibi za komunizam najčešće se zasniva na tvrdnji da je proklamirani cilj fašizma bilo zlo, a praksa zločinačka, dok je proklamirani cilj komunizma bilo dobro, a praksa ponekad zločinačka.

Iz knjige Kako su komunisti osvojili vlast slovenske znanstvenice, dr. Jere Vudušek Starič, profesorice povijesti na Mariborskom sveučilištu, dobro se vidi kakvi su bili ciljevi jugoslavenskih komunista i kako su te ciljeve realizirali na kraju Drugog svjetskog rata, kada su revolucionarnim terorom osvojili vlast. Prema “klasnom neprijatelju” i političkim protivnicima nisu imali nikakvih obzira. Sve metode bile su dopuštene, a zasnivale su se na revolucionarnoj pragmatici prema kojoj neprijatelj nije čovjek, osoba, netko tko ima pravo na život ili bilo kakvo pravo, nego jedino i samo smetnja koju valja efikasno i trajno eliminirati. Ideologija stalne i beskompromisne “klasne borbe” bila je za jugoslavenske komuniste samo pokriće za progon, “preodgoj” i smrt.

O svemu tome autorica piše na uzbudljiv, na izvornim dokumentima iz domaćih i stranih arhiva zasnovan način, jezikom znanosti i čvrstih argumenata. Razobličuje krvavu praksu borbe za vlast, ali i uvjerljivo skida krinku čovječnosti s proklamacija “boraca za slobodu, pravdu i jednakost”.