INFORMBIROOVAC

Za prosječno neupućenog mlađeg hrvatskog građanina informbiroovac zvuči prije kao pojam iz „Ratova zvijezda“, nego kao pojam iz bliske hrvatske povijesti. Taj se pojam danas uglavnom ne razumije, a kontekst u kojem je nastao i dalje se tretira onako kako se tretirao u drugoj Jugoslaviji, kao tabu. Tu i tamo se dogodi poneki ispad, kao što je, primjerice, bilo objavljivanje naše knjige Tito na Golom otoku, no šutnja je ostala više-manje sve što naše vrijeme o tom mračnom mjestu hrvatske/jugoslavenske povijesti ima reći. Šuti se unatoč tome što je Rezolucija Informbiroa iz lipnja 1948. – kojom je Titova komunistička partija, a s njom i država kojom je vladala, istjerana iz prosovjetskog komunističkog bloka sa Staljinom na čelu – bila uvod u masovan, bestijalan obračun Brozova režima s desecima tisuća svojih do jučer najvjernijih čuvara koji su preko noći otpisani i kao članovi partije, i kao građani, i kao ljudi, bačeni u okove, a mnogi i usmrćeni.
Informbiroovac (stvarni ili potvoreni pristaša Rezolucije Informacionog biroa komunističkih partija – IB-a, SSSR-a i Staljina, protivnik J. B. Tita) iz naslova ove knjige jest sam njezin autor Vladimir Bobinac (Zagreb, 1923. – Krk, 2014.), čovjek koji je 1949., kao student povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nakon što ga je političkoj policiji prijavio prijatelj iz djetinjstva, izbačen s fakulteta i osuđen na dvogodišnju robiju, tj. na „socijalni rad“ (kako se teška robija službeno nazivala), na Golom otoku. Optužili su ga da je informbiroovac ili ibeovac, a da nikad točno nije saznao zašto je stradao: pretpostavljao je da ga je na robiju odvela nevoljkost da pljuje po kolegama samo zato što su bili staljinisti, jer staljinisti i zaljubljenici u Sovjetski Savez tada su u jugoslavenskoj komunističkoj partiji bili svi, od Broza do Bobinca.
Na golootočkoj robiji mučen je dvije i pol godine, tjeran, kao i svi drugi, da „revidira“ svoje pogrešne stavove te da i sam, kao i svi drugi, postane mučitelj „nerevidiranih“ logoraša. Dugo je prkosio, ali se najzad, kao i svi drugi, slomio i prihvatio batinu za premlaćivanje „bande nerevidiranih“. Pokajnicima (revidiranima) je život u logoru, „na mermeru“, kako su govorili logoraši iz Srbije, bio nešto podnošljiviji nego onima koji će to tek postati, no svim zatočenicima, bez obzira na status (nerevidirani ili banda, revidirani i aktivisti), bilo je strašno. Morila ih je žeđ, glad, iscrpljivale boleštine, mučeni su teškim, uglavnom besmislenim radom (prenošenje i tucanje kamena), ponižavani su i tretirani otprilike kao logorska gamad, uši i stjenice, no sve je to bio lakši dio života na Golom otoku. Najteže im je padalo sudjelovanje u okrutnom, neljudskom procesu „preodgoja“ drugih logoraša, u njihovom ponižavanju i svakovrsnom mučenju. To ih je pogađalo više od svega drugoga, to ih je izjedalo i razaralo im dušu.
Kad je autor ove memoarske knjige pušten iz logora, imao je 46 kilograma i traumu od 46 tona o kojoj je šutio 40 godina! A kad je početkom devedesetih progovorio, nije zašutio do smrti. Uz ostalo, samoinicijativno je s Krka, kao volonter, bez konkretnije pomoći društva, organizirao svojevrsnu turističku gerilu, tj. izlete na Goli otok, u kojima je sudjelovao i kao stručni vodič koji barata činjenicama i kao svjedok pun masnica na tijelu i duši stečenih u tom zloglasnom Titovu Alcatrazu.
Dio je Bobinčeva govora o Golom i knjiga Informbiroovac (oko 15 aa), napisana u povodu šezdesete, naravno prešućene, obljetnice osnivanja logora na Golom otoku (1949. – 2009.), u kojem je do njegova ukidanja 1988. (kada je uništena dokumentacija o logoru) robijalo oko 30.000 zatočenika, od kojih oko 4.000 iz njega nikad nije izašlo (do sredine 50-ih u logoru su boravili isključivo politički zatočenici, a poslije i oni drugih profila).
U knjizi, u poglavljima „Do Golog otoka“, „Goli otok“ i „Slobodan“, autor opisuje torturu što su je prolazili on i drugi nesretnici. Uspomene niže nevjerojatnom smirenoću, bez imalo osvetoljubivosti, bez ikakva junačenja („Na Golom otoku nema heroja. Heroji su završili u grobovima. Ja nisam heroj. Samo sam preživio“, kako je autor objasnio znatiželjnom novinaru.), bez fraziranja i prepričavanja općih mjesta, ali s mnogo pojedinosti od kojih čitatelju mora zadrhtati srce. Primjerice, logoraši su u akciji pošumljavanja kamenjara morali po cijeli dan, i po najvećem zvizdanu, stajati iznad posađene biljke i praviti joj hlad, da ne bi usahnula. A što su tako usahnuli logoraši, to na Golom nikoga nije zanimalo. Ili, „noćno kiblarenje“: logoraši iz skupine „banda“ morali su cijele noći stajati oko bačava s fekalijama, nagnuti nad otvor!
Mrcvarenje i slamanje logoraša, u fizičkom i psihičkom smislu, bilo je na Golom svakodnevna praksa. Provodili su je sami logoraši i nitko je nije mogao izdržati: svi su na kraju pristajali na ono što se od njih tražilo. Ipak, s nekim iznimkama, među kojima je bio liječnik Nikola Nikolić, inače i zatočenik logora Jasenovac za vrijeme NDH. I on je morao stajati u špaliru koji je mlatio novopridošle logoraše. Ali nije htio udarati. Stražari su se derali na njega i najzad ga i molili da barem digne ruku. Nije htio!
Na kraju, postavlja li Vladimir Bobinac pitanje o odgovornosti za mučenja i uništavanja ljudi u logoru koji je bio naličje jugoslavenskog poretka? Ne, ne postavlja. On u knjizi o tome izrijekom ne govori, premda se iz nje dobro vidi što o tome misli, a misli ono što je, u odgovoru na pitanje novinarke austrijskog Der Standarda Marije Sterkl, „trebaju li počinitelji biti pozvani na odgovornost?”, ovako formulirao: „Ni u kojemu slučaju! Ni u kojemu slučaju! Nikome ne predbacujem ništa. I ja sam stajao u špaliru, i ja sam batinao i derao se ‘bando jedna’. Svi smo bili počinitelji.“
Ukratko, rijetka, potrebna knjiga. Točna, dramatična, smirena, ubojita i ljekovita!