USPON IDEOLOGIJE MRŽNJE: NI MI, NI ONI!

Knjiga Mirka Štifanića Uspon ideologije mržnje: Niti mi, niti oni! Hrvati u rezervatima? oštra je i bespoštedna kritika političke i društvene stvarnosti današnje Hrvatske, posvećena analizi naših 25 godina demokracije i izgradnje države. I kao što za mladoga 25-godišnjaka obično teško pronalazimo opravdanja za slabosti, propuste, nečinjenje, rasipanje zarađenoga i obiteljskoga imanja, nebrigu za bližnje i okolinu, jer vjerujemo da zrelost odrasloga doba donosi i odgovornost, tako i Mirko Štifanić teško pronalazi ili uopće ne nalazi opravdanja za surovu zbilju naše 25 godina stare demokracije, zbilju u koju smo se svi zajedno doveli, birajući uvijek iznova očito krive i loše političke elite da nam vladaju, umjesto da upravljaju.

Štifanić tvrdi da su hrvatski glasači zarobljenici ideoloških rezervata. Ta ideološka zatvorenost, međutim, ne nudi mogućnost promjene jer je postala sama sebi svrhom, pri čemu se neprestance izmjenjuju suštinski jednake političke elite koje te ideološke rezervate i proizvode. Stoga se autor pribojava da bi kumulirano nezadovoljstvo, umjesto u demokratskoj proceduri, moglo buknuti masovnim buntom ojađenih i nezadovoljnih građana. No, za njegovo pokretanje potrebno je, kako autor smatra, izići iz okvira nametnutih ideologija. Takav bunt, koji naziva nadideološkim, autor prepoznaje u promjeni glasačkoga obrasca na posljednjim hrvatskim parlamentarnim izborima, koja je promjena navodno promijenila hrvatsku ideološko-političku sliku.

Ova je knjiga pisana, kako se može zaključiti iz Uvodnog poglavlja, prije posljednjih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj (8. studenoga 2015.), i očito dovršavana neposredno nakon njih. Tako su posljednji dijelovi knjige posvećeni autorovoj više osobnoj, nego sociološki utemeljenoj nadi da upravo Most nezavisnih lista predstavlja dugo željenu svjetonazorsku i praktičnu promjenu sustava upravljanja u Hrvatskoj. U to se vrijeme možda još moglo činiti da Most predstavlja (ideološku) alternativu postojećim strankama okupljenima oko etabliranih ideoloških krajeva ljevice i desnice. No kako to često biva, politička je postizborna stvarnost pokazala da je hrvatska politika, sada s Mostom, nastavila dobro utabanim stazama ideološke polarizacije, s tek povremenim proplamsajima više ideološkog negodovanja, nego stvarne svjetonazorske pobune i upravljačkog zaokreta. Pod tim vidom i s tim iskustvom ne mijenjanja valja čitati i autorovu kritiku postojećega i nagovještaj pojave novih snaga. Nove snage, naime, mogu biti zaista nove ako egida reformi ne (p)ostane samo nova ideologija (a čini se da tome tako opet jest).

Autor u svojoj analizi često i obilno koristi snažan, emocionalno nabijen, katkada i pretjeran rječnik. Primjerice, mislim da izbor sintagme ideologija mržnje nije najsretnije odabran te da bi sintagma ideologija podjela bila ne samo blaži, nego i točniji termin, kako u pogledu opisa društvene stvarnosti današnje Hrvatske, tako i u pogledu njegove upotrebljivosti u znanstvenom aparatu društvenih znanosti. O društvenoj podjeli, naime, autor uglavnom i piše, navodeći brojne primjere načina i oblika na koje političke elite dijele hrvatsko društvo. Ti brojni primjeri potkrepljuju autorovu temeljnu tezu da je hrvatsko društvo stubokom podijeljeno duž lijevo-desne političke matrice, da je ta podjela proizvedena, a ne suštinska, te da priječi kreiranje drukčije stvarnosti od ove koju nam nudi vladajuće-oporbena koalicija. S toga stajališta knjigu Mirka Štifanića valja promatrati prije svega kao snažnu kritiku hrvatske društvene stvarnosti i političkih elita, ali i kao poticajnu kritiku svih nas kao birača i odgovornih političkih aktera.

Odgovornost koju na nas stavlja autor ne tiče se samo odgovornosti davanja ili nedavanja glasa u svakom izbornom ciklusu, nego i osobne odgovornosti kritičkog pristupa i aktivnog sudjelovanja u demokratskom procesu koji se ne smije svesti na ritualni izlazak na izbore. Jer glas, naime, obvezuje i glasača i onoga za kojeg smo glasali.

Zanimljivost autorova izričaja jest i u korištenju ilustrativnih neologizama, poput glupologije, kao naziva za ideološko zaglupljivanje masa, ili refolucije, kao spoja reformi i radikalnih promjena.

Kao moguća rješenja autor, u maniri matične mu sociološke znanosti, navodi nužnost institucionalne obnove pa navodi ponešto utopističke primjere dosada nepoznatih institucija, poput Visokog predstavnika naroda, koji bi imao ovlasti sankcioniranja govora mržnje, ili postideološko udruživanje kao Pokret za izlaz iz začaranog kruga. No autor prije svega poziva na buđenje pojedinca, aktivnog građanina, koji treba aktivirati vlastite resurse i kompetencije, a prije svega odbaciti stare ideološke obrasce u odabiru političkih predstavnika. Sjajno zapažajući svijet oko sebe, poziva i intelektualce i ističe da kada znanstvenik ili novinar, primjerice, govori, odnosno nastupa kao desničar ili kao ljevičar, tada prestaje biti profesionalac te da tada nije koristan ni svojoj profesiji ni političkoj stranci, a još manje narodu, odnosno građanima, nego postaje oruđe (član) desne ili lijeve frakcije hrvatske političke kaste i dio mehanizma kojem je cilj: a) građane držati u rezervatima te b) provoditi odmazdu prema onima koji razmišljaju, govore i djeluju profesionalno. To su, smatra autor, mogući i potrebni načini borbe protiv društvene podjele i ideološke rascijepljenosti te uspona ideologije mržnje.

Ova će knjiga sigurno imati široku čitateljsku publiku jer otvoreno i bez zadrške piše o onome o čemu svi mislimo i razgovaramo na kavama i po hodnicima naših institucija. Autor je, međutim, odlučio progovoriti javno. Čak i ako hiperboliziranost izričaja katkada smeta u iščitavanju teksta, autoru se ne može odreći suštinski utemeljena kritika hrvatske političke zbilje i političkih elita te, prije svega, građanska hrabrost. S tom činjenicom na umu valja čitati ovu knjigu.