USTAŠKA VOJNICA - FOTOMONOGRAFIJA

Moram napomenuti da radovi poput ovog ne predstavljaju „revizionizam“, u smislu optužbi s kakvima su se autori susretali nakon izlaska prvog dijela monografije i kada su ih u pojedinim medijima teretili za „izvrtanje povijesti“, već smo nastojali iznijeti nova saznanja do kojih smo došli izučavanjem izvorne arhivske građe i time pridonijeti boljem razumijevanju ovog razdoblja hrvatske povijesti. Inače, smatram da je uporaba pojma revizionizam u kritičkim osvrtima na historiografske tekstove prilično nespretna jer je sama historiografija u svojoj biti „revizionistička“.

Još je 1868. godine njemački povjesničar Johan Droysen zapisao da je povijest spoznaja ljudskog društva o sebi samom i da ne predstavlja svjetlo i istinu, već po­tragu za njom. Opći napredak društva odražava se i na njegovo sagledavanje i razumijevanje prošlosti, stoga će uvijek biti novih spoznaja i niti jedno od poglavlja povijesti ne možemo smatrati konačnim i potpuno zatvorenim. Međutim u društvu se svakodnevno susrećemo sa stvarnim pokušajima relativiziranja i iskrivljavanja zbivanja iz prošlosti, prešućivanjem pojedinih činjenica ili iznošenjem poluistina o njima. Ovakvi pokušaji ponajprije su ideološke naravi, a proizlaze iz potrebe da se za pojedine postupke u sadašnjosti traži opravdanje u događajima iz prošlosti, te se shodno tomu oblikuju njihova tumačenja, a jednom tako oblikovano viđenje potom se više ne smije dovoditi u pitanje. Mislim da je nepotrebno naglašavati koliko je takav pristup pogrešan i da je zadaća historiografije sagledati događaje iz prošlosti što potpunije te ih nastojati razumjeti i objasniti kako bi se ta iskustva mogla dograđivati, a ne ponavljati. Ili kako je to kazao američki povjesničar John Lukacz, zadaća historiografa je: „(…) borba protiv svake vrste falsifikata, protiv raznih vrsta neistina te ukazivanje i otkrivanje istih na dobrobit svih nas. Pri tom moraju biti svjesni da je potragu za istinom uvijek vezana uz krčenje kroz prašumu neistina (…)“

Zadaća je to uistinu puno kompleksnija nego se na prvi pogled čini jer ljudska objektivnost ima svoja ograničenja, pa tako i objektivnost povjesničara, ili kako je to Johan Huizinga iznio u svom eseju Ciljevi kulturne povijesti: U našoj povijesnoj svjesnosti postoji element od velike važnosti koji se najbolje može opisati kao povijesna dojmljivost ili kao dodir s poviješću. To je dodir s prošlošću, dodir koji je nemoguće po­sve utvrditi ili analizirati, a jedan je od mnogih koji omogućuju čovjeku da nadiđe sebe i iskusi istinu. Objekt ovog osjećaja nisu ljudi kao pojedinci, teško da je to i mentalna slika koju zamišljamo u svomu umu. Ako uopće posjeduje oblik, onda je on složen i neodređen: zamišljanje ulica, kuća, zvukova i boja ili ljudi koji se kreću ili ih se pokreće. Tako ostvareni dodir s prošlošću može ostaviti vrlo uvjerljiv dojam stvarnosti. Povijesna spoznaja nije ponovno proživljavanja prošlosti, već razumijevanje svijeta na način kao što se sluša i spoznaje glazba.

Pri odabiru fotografija prednost je dana onim manje poznatim, osobito fotografijama koje su sačuvane u serijama iz kojih se pojedini događaji mogu bolje i potpunije sagledati. Obuhvatiti sve postrojbe i njihove zapovjednike nije bilo moguće, kako zbog ograničenosti prostora tako i zbog fragmentarno sačuvane građe. Stoga je i stupanj sačuvanosti po­jedenih fotografskih serija bio jedan od čimbenika u odabiru i usredotočio sam se na one postrojbe i događaje koje sam mogao što potpunije prikazati.