KATOLIČKA CRKVA U KOMUNISTIČKOJ HRVATSKOJ 1945.-1980.

ULOMAK IZ KNJIGE – Poglavlje: Uzroci nepovjerenja između Katoličke crkve i komunističkog režima u Jugoslaviji

 

Nepovjerenje između Katoličke crkve u Hrvatskoj i nove komunističke vlasti bilo je obostrano i duboko ukorijenjeno. Svakako je na to imao utjecaj ateistički pogled komunista na svijet. No i program KPJ još iz njene najranije faze djelovanja, još između dva svjetska rata, predviđao je neke poteze u slučaju dolaska na vlast koji se nisu sviđali kako Katoličkoj crkvi tako ni drugim vjerskim zajednicama u tadašnjoj Jugoslaviji. Naime program KPJ predviđao je odvajanje crkve od države i škole od crkve, pljenidbu crkvene imovine, te postupnu eliminaciju crkve iz političkog života. Josip Broz Tito je još u studenom 1936. u Beču napisao: “Po svojim nazorima na svijet, mi, komunisti smo nosioci dijalektičkog materijalizma, i kao takvi  – bezvjerci. Katolici su po filozofskim nazorima idealisti, vjeruju u Boga i crkvene dogme. Među ta dva nazora na svijet suprotnost je zaista nepomirljiva”…

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Katolička crkva teško je mogla prihvatiti novu vlast samim time što se radilo o komunističkoj, a time i ateističkoj ideologiji nove vlasti, što je samo po sebi neprihvatljivo crkvenom učenju, ali i zbog toga što je znala kakva su programska stajališta KPJ prema položaju crkvi u društvu. Isto tako je Crkvi bilo poznato da je KPJ pod izravnim utjecajem komunističkog režima u SSSR-u, koji se nemilosrdno obračunavao s vjerskim zajednicama od prvog dana dolaska na vlast. Biskupi su još na Biskupskoj konferenciji 1936. govoreći o komunizmu izjavili, kako na svaki način žele zaštititi svoje vjernike “od te užasne opasnosti za vjeru i civilizaciju”. U tom smislu je i nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac u propovijedi na Marijanskom kongresu u Glogovnici kod Križevaca 15. kolovoza 1940. komuniste nazvao družbom zločinaca, koja je u nekim zemljama već stvorila pakao, što želi učiniti i u Hrvatskoj. Upozorio je da je komunizam najveći suvremeni neprijatelj Katoličke crkve, te da s komunistima nikada ne može biti suradnje, “dok se ne odreknu svojega nauka i svojih zločinaštva i tako prestanu biti ono što jesu”. U propovijedi na Uskrs 13. travnja 1941. kazao je da je komunizam negacija svake istine i pravde i kao takav najveća zapreka miru.

Početkom 1943. uputio je okružnicu svećenstvu u kojoj zahtijeva da Crkva prednjači u borbi protiv komunizma, koji je “zaprijetio ne samo kršćanstvu već i svim pozitivnim vrednotama čovječanstva uopće”. Isto tako nadbiskup Stepinac u jednoj svojoj propovjedi u bazilici Srca Isusova u Zagrebu 18. ožujka 1945. osuđuje komunizam i njegov nauk i kaže da će “braniti slobodu Crkve i zauzimati se za pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu, jer je takva država bila jamstvo za vjerničku slobodu”. U skladu s tim razvijao se i strah za budućnost Katoličke crkve i drugih crkvi u novoj državi. Isto tako Katolička crkva u Hrvatskoj bila je rezervirana prema ideji o novoj jugoslavenskoj državi, s obzirom na svježe rane koje su sjećale kako Katoličku crkvu tako i hrvatski narod na strahovladu u vrijeme prve Jugoslavije.

Još prije završetka rata, kada je već bilo očito da će partizanske snage preuzeti vlast u zemlji, u Zagrebu je 24. ožujka 1945. održana Biskupska konferencija na kojoj je donijeta poslanica u kojoj se osuđuju postupci partizanskog pokreta. Biskupi u poslanici najoštrije prosvjeduju protiv ubijanja katoličkih svećenika i vjernika kojima su “mrzitelji Katoličke crkve oduzeli život protupravnim osudama osnovanim na fiktivnim krivicama”. U poslanici je također naglašeno da je hrvatski narod prihvatio svoju državu kao posljedicu trinaeststoljetne težnje za svojom samostalnom državom.

Ovakav stav je poslije tumačen kao podrška Katoličke crkve ustaškom režimu. Iako će poslije biskup đakovački Antun Akšamović u svom pismu mons. Svetozaru Ritigu, predsjedniku Komisije za vjerske poslove za Hrvatsku, objašnjavati da poslanica nije bila usmjerena protiv partizanskog pokreta, već protiv neodgovornih elemenata među partizanima, ustašama i četnicima, činjenica je da se poslanica ponajprije odnosila na partizane. U završnim danima rata oni svećenici koji nisu imali dovoljno hrabrosti da se suoče s novom vlašću napustili su domovinu, a među njima su bili i nadbiskup vrhbosanski Ivan Šarić, biskup ljubljanski Gregorije Rožman i biskup banjalučki Jozo Garić, koji je nedugo nakon odlaska preminuo u Austriji…