100. OBLJETNICA PRAVAŠKE SABORSKE INTERPELACIJE 1918. - 2018.

Kada jednoga dana bude napisana cjelovita knjiga o hrvatskim stradanjima u dvadesetom stoljeću, njezin bi naslov trebao biti „Od Odese do Ovčare“.

Nedavnih je dana održan prosvjed u Vukovaru protiv samozatajnog rada hrvatskih ustanova u potrazi za srpskim zločincima. Preživjeli Hrvati i Hrvatice govorili su o svojim patnjama, toliko potresnim da ih ni nacionalna televizija nije prenosila kako ne bi ozlojedila osjetljivoga partnera u današnjoj vladajućoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Osim tih usmenih svjedočanstava imamo već cijelu biblioteku pisanih sjećanja,s imenima žrtava i krvnika, te načinima na koje je razularena rulja srpskih četnika vođena rukom jugoslavenske vojne sigurnosne službe mučila i ubijala hrvatske zarobljenike, vojnike i civile.

Kada se ta svjedočanstva usporede s onima iz pravaške saborske interpelacije 1918. nema ama baš nikakvih razlika: prebijanja, prolazak kroz dvorede batinaša, ponižavanja, lomljenja kostiju, polijevanja kipućom vodom, bičevanja, ranjavanja, masakriranja, odsijecanja glava i strijeljanja.

Rukopis je ostao isti, kao i politički ciljevi koje je Supilo podosta akademski nazvao ortodoksnim srbijanskim ekskluzivizmom.

O Hrvatima koji su dospjeli u rusko zarobljeništvo i njihovim sudbinama znade se premalo, osim možda o nekima koji su se nakon oktobarske revolucije pridružili komunistima. O tome kako su domobrani iz ruskih ruku došli u srbijanske, znade se se još manje – da su u listopadu 1916. desetci tisuća njih, ratnog roblja, pokupljeni s njiva i iz rudnika prevezeni u Odesu, te što se ondje događalo. Zato je knjiga koju večeras predstavljamo, nastala trudom Ante Čuvala, doista dragocjen podsjetnik i prinos hrvatskoj martirologiji. Prije svega poradi uvida u gotovo zaboravljenu pravašku interpelaciju koju je usred negodovanja zastupnika većinske Hrvatsko-srpske koalicije u srpnju 1918. pročitao Aleksander Horvat i koja je, da je bilo pameti, trebala makar i u zadnji čas probuditi hrvatske narodne instinkte. Jer, Odesa je bila zlokobna poruka što će se zbiti s Hrvatima i Hrvatskom u jugoslavenskoj utopiji pod batinom srbijanskoga terora.

Godinu dana prije krvave kupelji u Odesi, Supilo je u poznatoj promemoriji ucrtao put kojim je trebalo krenuti, pun sumnja u sposobnosti Srbije da se reformira, kako kaže, odnosno krajnje rezerviran prema mogućnosti pravedne zajednice u kojoj bi Hrvatska imala ravnopravan položaj sa Srbijom, te on govori o okupljanju svih hrvatskih zemalja i njihovu sjedinjenu s Hrvatskom, s tim da se političko ujedinjenje svih južnih Slavena odgodi do povoljnijih dana. To se, doduše osamnaeste i dogodilo nakon sloma Austro-ugarske, ali samo kao kratkotrajna epizoda jer je zamka ujedinjenja već bila dobro postavljena u zajedničkom pothvatu Pašića, Trumbića i Pribićevića, uz asistenciju mnoštva hrvatskih političara nedoraslih povijesnom trenutku.

Jugoslavenski je odbor glede Hrvata u ruskom zarobljeništvu imao svoju viziju oblikovanu u prijedlogu dr. Ljube Leontića o osnivanju organizacije dragovoljaca regrutiranih iz hrvatskih i slovenskih zemalja, pod imenom Jadranske legije. Potom je ime modificirano u Jugoslavensku legiju, ali ni ta nije bila prihvatljiva za Srbijance koji su znali da bi ona mogla postati vojnom silom nad kojom nemaju nadzora i ojačati političku poziciju Jugoslavenskog odbora. Za njih je bio prihvatljiv samo Srpski dobrovoljački korpus u koji bi uz Srbe bili uvršteni Hrvati, Slovenci, Česi i bosanski muslimani koje su ionako proglasili poturčenim Srbima.

Srbiji skloni krugovi u carskoj Rusiji podržali su zamisao i izručili hrvatske zarobljenike srbijanskoj soldateski, slično kao Englezi 1945. jugoslavenskim komunistima. Tada počinju zvjerstva u Odesi te traju skoro do sredine devetsto sedamnaeste. Nekoliko mjeseci nakon februarske revolucije, skupina hrvatskih časnika obraća se novoj vlasti Deklaracijom koja je dobrim dijelom na tragu Supila, traže ravnopravnost srpskih, hrvatskih i slovenskih zemalja po uzoru na Švicarsku i Sjedinjene države, spominju federativnu Jugoslaviju, a veliku Srbiju nazivaju plodom šovinističkog i prirodnog ludila, s naglaskom na prirodnom. Točno defniniraju ideju velike Srbije kao parazitizam u vezi s ekspanzivnošću...

U sljedećim se mjesecima Korpus osipa, nove vlasti ne pokazuju simpatije prema Srbiji, a ne pomaže ni dolazak s Krfa generala Živkovića, intimusa Aleksadra Karađorđevića. Na kraju u Srpskom dobrovoljačkom korpusu ostaje manje od tisuću Hrvata i Slovenaca i oko sedamnaest tisuća Srba iz Dvojne monarhije. Njihov je put do Soluna posebna priča, dio odlazi transsibirskom željeznicom do Tihoga oceana, drugi do Sjevernoga mora, pa se odatle prevoze brodovima. Nevelika vojna snaga, koja se na solunskoj fronti priključuje srbijanskoj vojsci strahovito oslabljenoj nakon povlačenja iz Srbije kroz albanske gudure. Nije uspjelo ni regrutiranje dragovoljaca iz Sjeverne i Južne Amerike, ponešto se uspjelo naći među Hrvatima u Italiji koji su imali i komičnih poteškoća da se predaju Talijanima, budući da su se Talijani htjeli njima predati.

No, vratimo se pojedincima iz naroda, čiji su iskazi navedeni u interpelaciji koja nije ostala na općenitostima, pa je zato toliko snažna. Zagorci uglavnom, seljaci, Prigorci, poneki s Banovine ili iz Like jednostavnim izričajem svjedoče o grozotama u Odesi. Oni su se osjećali pripadnicima hrvatske vojske u sastavu austro-ugarskih snaga. Kada ih srbijanski oficiri isprva nagovaranjem a zatim brutalnim načinima tjeraju da se uključe u Srpski dobrovoljački korpus, naši ljudi izjavljuju da su „vojnici kraljevine Hrvatske, a ne kraljevine Srbije“.

ajveći dio njih ne da slomiti, makar ih i ubijali, a tako i hrvatski časnici . Hrvati se bune,u Kanatnom zavodu usred Odese nemaju šanse zbijeni u omanjim prostorijama i na hodnicima, ali na Kulikovu polju goloruki uspijevaju razbiti mučitelje, a gube tek kada ovima dolaze u pomoć Kozaci.

Članovi Jugoslavenskog odbora koji dolaze u Odesu, nimalo im ne pomažu. Kao ni Hrvat Ivan Šubašić koji se štoviše pridružuje mučiteljima, o čemu svjedoči Franjo Malčić iz Čučerja koji će u trenutku stvaranja Banovine Hrvatske biti zaprepašten kada ugleda bana. „Ovaj človek je mene tukel gvozdenom štangom u Odesi, kad mi domobrani nismo šteli u jugoslavensku legiju u kojoj je of človek bil jugoslavenski oficir i slugan staroga kralja Petra. Pa kad naši domobrani nisu šteli priseći kralju Petru, onda su ih ovakvi tukli i u nekoj cukerfabriki pa su ih utapali u šekretu a onda po noći hitali na platone i vozili vu Crno more, da ih tam pojedu morski cucki .“ Tako. Ili su ih zakapali bez imena.

Doista, stota obljetnica interpelacije pravo je vrijeme za ovu knjigu koju je priredio Ante Čuvalo, s odličnim tekstom o povijesnom okviru iz pera Đure Grlice. No, vrijeme je i da se hrvatski književnici prihvate ove teme, pogodne za potresan film ili televizijsku seriju na podlozi zbivanja u Odesi, zbivanja koja se, imam dojam, i danas pokušavaju predati trajnom zaboravu ili tumačenjima srbijanskog korpusa jugoslavenske historiografije.