VELIKA ISLAMSKA OSVAJANJA (632.-750.)

Rana islamska osvajanja spadaju u rang najveličanstvenijih podviga oružja u dotadašnjoj pou povijesti.vijesti svijeta, s obzirom na to da su ih poduzele malene i uistinu počesto slabašne vojske, koje su, međutim, na bojnom polju prikazale najuspješnije izvođenje vojnih akcija.

Unutar jednog stoljeća sile nove religije (islama) inspirirale su i poduzele osvajanje čitavog Arapskog poluotoka, nemilosrdno uništavajući i gazeći jedno carstvo za drugim. Uz pokoravanje čitave Arabije te su se islamske vojske s velikim uspjehom probile kroz kompletnu sjevernu Afriku i doprle u Europu, prešavši tako Pireneje i dospjevši napokon u Francusku. Od antikne rimske provincije Iberije pa sve do srca perzijskih carstava u Iranu, pobjedničke islamske vojske zauvijek su i u vrlo kratkom vremenu promijenile naličje Bliskog istoka i dotadašnjih mediteranskih svjetova koji su se razvili nestankom Rimskog Carstva.
Osvajački pohod završit će tek početkom 8. stoljeća kad se veliki pokret, koji je ugrozio Europu na dvjema stranama u isto vrijeme, slomio pod zidinama Konstantinopola (717.) i pred vojskom Karla Martela na ravnicama Poitiersa (732.). Tada se zaustavlja. Njegova je prva ekspanzivna snaga iscrpljena, ali bila je dovoljna da izmijeni lice svijeta zauvijek. Posvuda gdje je prošao, stare države, koje su svojim korijenjem urasle stoljećima duboko, iščupane su kao da ih je zahvatio vihor; tradicionalni poredak povijesti poremećen je iz temelja. Ovo vrijedi za staro Perzijsko Carstvo, nasljednika Asirije i Babilonije; za helenizirane pokrajine u Maloj Aziji koje su bile dio carstva Aleksandra Velikog i koje su otad uvijek gravitirale krugu europske civilizacije; za onaj starinski Egipat što je svoju prošlost još uvijek čuvao pod prevlakom grčkog sloja koji je nekoć moćni Rim osvojio pobijedivši Kartagu. Sve je to otad vjerski i politički podložno najmoćnijem vladaru što je ikad postojao: bagdadskom kalifu. I sve je to djelo jednog nomadskog naroda koji je dotad gotovo nepoznat živio u svojim kamenim pustinjama, prezren od svih osvajača, i koji je imao neizmjerno manje stanovnika od Germanije! Ali taj narod obratio se pod utjecajem jednog proroka koji je proizišao iz njegova krila.
Takva uspješna osvajanja i preokreti na Bliskom istoku i drugdje nesumnjivo su pridonijeli nastanku velikog raspona mitova i predrasuda tijekom stoljeća. Važno je odmah istaknuti da je preobraćenje ljudi na području koje je sada samo srce islamskog svijeta nastupilo u jednom uvelike mirnom procesu i bilo je odvojeno od arapskog vojnog pokoravanja tih istih područja. Uistinu, preobraćenje je ponajviše bilo rezultat aktivnosti ranih muslimana Arapa i djelovanja propovjednika, misionara i trgovaca. Usto je želja za materijalnim, kulturnim i političkim blagodatima – koje je novi režim nudio – također imala znatnog udjela pri odluci prihvaćanja islama. Pa ipak, upravo su taj proces najčešće pogrešno shvaćala neislamska društva, osobito ona u Zapadnom svijetu gdje javnost počesto gaji prilično pogrešna uvjerenja o islamu kao religiji koja se proširila ponajprije vojnom silom. U biti, prisilno preobraćenje izričito je zabranjeno u islamskom šerijatskom, odnosno religijskom zakonu.
Ovdje također moramo istaknuti da muslimani vjeruju kako je islam nastao kao prva od svih abrahamskih monoteističkih religija (judaizma, kršćanstva i islama), a ne kao posljednja. Naime, prema islamskoj interpretaciji povijesti religije, vjera Adama i Eve upravo je bila islamska. To znači, prema suvremenom shvaćanju, da muslimani islam smatraju kao prirodni din ili religiju čovječanstva koja obilježava svako novorođeno dijete – muško ili žensko – i prije nego što ono dođe pod utjecaj roditelja ili društva. Zato su muslimani (ili dobar dio njih) na postignuća proroka Muhameda gledali (i gledaju) kao na aktivnost koja je imala (i ima) obvezu dovesti njegove sljedbenike natrag islamu.
Usto što su muslimani izgradili novu civilizaciju i nametnuli vrlo snažnu novu svjetsku moć postojećim kulturama ranosrednjovjekovnog razdoblja, velika islamska osvajanja – kako ih nazivaju suvremeni istraživači – dovela su do brojnih drugih istaknutih obilježja. Ako možemo reći da je neki događaj doveo drevni svijet do njegova svršetka, onda je to svakako slučaj s islamskim osvajanjima. Pa ipak, grčko-rimska civilizacija i njihovo znanje tada nisu jednostavno nestali. Točnije, nijedna srednjovjekovna kultura nije učinila više od ranih muslimana koji su očuvali i njegovali grčko-rimsku znanost, književnost i ostala područja znanja. Zatim su njihovi potomci, zajedno s novim preobraćenicima na islam, nadograđivali to znanje i dolazili do novih spoznaja, naviještajući pritom Zlatno doba u svim zemljama koje su potpale pod zonu sve proširenijeg islamskog teritorija. Tijekom tog se razdoblja islamski svijet razvio i u moćnu ekonomsku silu ranoga srednjeg vijeka, koja je uvukla Europu, veliki dio Afrike i praktički čitavu Aziju u trgovačku mrežu čije se središte gotovo nekoliko stotina godina nalazilo u Bagdadu. Naime, Bagdad je u trajanju od nekoliko stoljeća držao titulu najvećeg grada u svijetu.
Mnogi povjesničari promišljaju kako su muslimanske vojske prvog i pol stoljeća islamske povijesti uspjele steći nadzor nad tako glomaznim teritorijem, ponajprije kad je posrijedi bio slučaj protiv moćnih i stabilnih rivala. Čak ni mnogi muslimanski znanstvenici nisu pronašli odgovor na to uistinu zahtjevno pitanje, čime je onda nastao koncept Pripremljenog puta. To je u osnovi značilo da je posrijedi bila riječ o Božjoj volji jer su velike imperijalne sile 7. stoljeća znatno oslabjele u međusobnim borbama, čineći tako – u narednim godinama – izvedivim uspješno napredovanje vrlo jednostavnih i primitivnih ranih islamskih sila protiv borbama iscrpljenih ključnih igrača. Takva interpretacija dalje se dorađivala zbog nastojanja da se objasni zašto je Sasanidsko Carstvo u Iranu, čiji su stanovnici najvećim dijelom pripadali religiji zoroastrizma, bilo totalno poraženo, dok su Rumi (Rimljani/Bizantinci), koji su bili kršćani, uspjeli opstati sve do kraja srednjega vijeka, iako su izgubili dosta teritorija. Predlagalo se da je tomu bilo tako jer se na zoroastriste nije gledalo kao na Narod knjige, držeći ih tako izdancima korumpirane religije, a ne prave religije. Kršćani su, s druge strane, bili nalik židovima, Narod knjige koji je dijelio vjeru u istoga Boga kao i muslimani. Takvo zajedništvo navodno je zaslužno za to što je Bizantsko Carstvo uspjelo preživjeti nekoliko stoljeća – unatoč uzastopnim arapskim napadima – sve do konačnog kolapsa Konstantinopola 1453. godine.
Međutim, teološki aspekt poimanja stvari ima malo toga s unutarnjim debatama i sukobima, borbama za moć, vojnim trijumfima i građanskim ratom koji su karakterizirali veliki dio povijesti rane ekspanzije islama i utemeljenja islamskog carstva. Uistinu, takve podjele i način na koji su one riješene bile su pozamašan dio priče o tome kako su veliki dijelovi teritorija uspjeli potpasti pod islamsku vlast. Pa ipak, bez obzira na svakog istraživača koji svojski nastoji objasniti razloge te rane ekspanzije islama, ona uistinu ostaje gotovo nevjerojatna pojava vojne povijesti i herojski vojnički podvig. Sada ćemo nastojati dati prikaz koji bi što je više moguće rasvijetlio nastanak nove vjere, ljudi koji su podnijeli borbu tijekom doista teških kampanji i svijeta u kojem se sve to i odigralo.