ON JE, ODMAH SAM GA PREPOZNALA!

Zanimljivo je da je Ilijašević knjigu posvetio „svim nepravedno optuženim i osuđenim koji se nalaze po bosanskohercegovačkim zatvorima, bez obzira na to kojem narodu pripadali i koje vjeroispovijesti bili“, a započeo ju je Starom pjesmom Antuna Gustava Matoša.

Knjiga se komotno mogla nazvati i: Como je napokon odlučio progovoriti! Ne može se reći da je i prije šutio, naprotiv, bilo ga je u medijima i u javnosti i uvijek je bio britka jezika, ali se o nekim stvarima nije konkretno izjašnjavao, radije usmjeravajući izgovoreno na položaj Hrvata u BiH, dvoličnu ulogu međunarodne zajednice u ratu i poraću, licemjerje političkih elita, uključujući i one koje predstavljaju narod kome i sâm pripada. Nerijetko je, posebno nakon što je, za državu veoma neslavno, završio pokušaj da za ubojstvo nekadašnjeg doministra federalnog MUP-a, Joze Leutara, budu osuđeni Hrvati, a među njima i Como, govorio i o Stupnom Dolu te drugim ratnim zlodjelima za koja je na koncu optužen i osuđen.

Ipak, kad je riječ o posljednjoj navedenoj temi, sve što je govorio odnosilo se na ukazivanje na to da on sam nije mao udjela u spomenutim zločinima i na tome se sve završavalo. Neke kockice, bilo je lako primijetiti, uvijek su nedostajale, a one bi dale odgovor na pitanje: Tko je kriv, ako već on, kako tvrdi, nije, za zločin u Stupnom Dolu i neke druge zbog kojih je odrobijao gotovo deset godina?