DOŽIVLJAJI: KAKO SAM OSNOVAO NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU

Ante Pavelić, hrvatski političar i odvjetnik (Bradina kraj Konjica, BiH, 14. VII. 1889 – Madrid, 28. XII. 1959). God. 1915. doktorirao je pravo u Zagrebu, potom je bio odvjetnik. Zarana se pridružio Hrvatskoj stranci prava (HSP), bio je stranački tajnik te 1920-ih najistaknutiji njezin predstavnik. Na izborima 1927. kao predstavnik HSP-a i Hrvatskoga bloka bio je izabran za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS te je u skupštinskim istupima otvoreno zastupao zamisao o stvaranju neovisne Hrvatske. God. 1927. uspostavio je veze s talijanskim vlastima, kojima je u Rimu predaoPromemoriju, dokument kojim je izrazio spremnost podvrgavanja Hrvatske talijanskim interesima u zamjenu za pomoć pri uspostavi neovisne hrvatske države. Nakon atentata na S. Radića i hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini (1928) pristupio je klubu Seljačko-demokratske koalicije (SDK), podupirući pritom zamisao o stvaranju organizacije Hrvatski domobran, koja je uz legalnu kulturnu i tjelovježbenu djelatnost trebala djelovati i kao ilegalna paravojna skupina. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature napustio je zemlju i otišao u Austriju, a u travnju 1929. boravio je u Bugarskoj, gdje je uspostavio bliske veze s VMRO-om i potpisao Sofijsku deklaraciju (20. IV. 1929). Zbog toga su ga jugoslavenske vlasti u srpnju 1929. osudile na smrt. Od proljeća 1929. živio u Italiji, gdje je djelovao sve do uspostave NDH. God. 1930. utemeljio je Ustašu, hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO), koja je djelovala na razbijanju Jugoslavije i uspostavi neovisne Hrvatske. Od 1931. UHRO je osnivao vojne logore za obuku u Italiji i Madžarskoj. Ubrzo potom postao je Pavelić poglavnikom UHRO-a. U rujnu 1932. sudjelovao je u organiziranju oružanoga geriljskoga prepada u Lici (Velebitski ustanak), a u jesen 1934. u pripremi atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu (9. X. 1934). Nakon tih zbivanja talijanske su ga vlasti zatvorile u Torinu, a 1936–39. bio je interniran u Sieni. U Hrvatsku se vratio uz talijansku pomoć u travnju 1941., neposredno nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, te preuzeo vlast kao poglavnik ustaškoga pokreta i novostvorene države. Prvu državnu vladu imenovao je 16. IV. 1941. Potpisao je zatim Rimske ugovore (20. V. 1941), kojima je Hrvatskoj bio oduzet znatan dio njezine obale. Prema talijanskom i njemačkom uzoru uveo je totalitaran jednostranački sustav, naredio raspuštanje svih političkih organizacija i stranaka te pokrenuo politiku terora. U novostvorenoj je državi kao samodržac imao neograničene ovlasti te je odgovoran za uvođenje i djelovanje sustava represije, za koncentracijske logore i masovne zločine. Politiku terora pokušao je ublažiti tijekom 1942., kada je sazvao zasjedanje Hrvatskoga državnoga sabora i dopustio uspostavu Hrvatske pravoslavne crkve. Tijekom 1943. dopustio je vođenje pregovora s predstavnicima HSS-a, koje je prekinuo u listopadu iste godine. Kada su 1944. ministri M. Lorković i A. Vokić željeli NDH prebaciti na stranu Saveznika (tzv. puč Vokić–Lorković) Pavelić ih je dao uhititi (a poslije ubiti), čime je sudbinu NDH trajno vezao uz Treći Reich. Početkom svibnja 1945. zapovjedio je povlačenje Hrvatskih oružanih snaga (HOS) prema Austriji, a Zagreb je napustio 6. V. 1945. Pošto je vojsku i civile u povlačenju napustio u Rogaškoj Slatini, sklonio se u Austriju, a poslije je preko Italije otišao u Argentinu. Ondje je obnovio svoje političko djelovanje i 1949. osnovao Hrvatsku državotvornu stranku. Nakon njezina gašenja uspostavio je Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), koji je predstavljan kao nastavak ratnoga ustaškoga pokreta. U travnju 1957. jugoslavenski je agent na njega izvršio atentat i teže ga ranio. Kako bi izbjegao izručenje Jugoslaviji, Pavelić je ilegalno napustio Argentinu te se sklonio u Španjolskoj, gdje je umro od posljedica ranjavanja u atentatu.

 

Ovo što ste pročitali najvažnije su točke iz životopisa Ante Pavelića u Hrvatskoj enciklopediji koji svjedoči da je on vrlo važna povijesna figura 20. stoljeća. Bez istraživanja Pavelića ne možemo do kraja razumjeti što se sve to dogodilo Hrvatskoj i Hrvatima u prvoj polovici 20. stoljeća. U tom je razdoblju Pavelić nezaobilazan, kako u međuratnom razdoblju, tako i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pa i neposredno nakon njega. Stoga je posve opravdano hrvatskom čitateljstvu u jednoj knjizi dati priliku da pročita Pavelićeva sjećanja na burne događaje kojima je bio i svjedok i kreator do 1941. godine. U ovoj su knjizi sabrana Pavelićeva sjećanja koja su ranije objavljena u tri knjige (Doživljaji I, II i III), pri čemu su prve dvije knjige svojedobno bile dostupne i hrvatskim čitateljima u domovini, i odavno su nestale s polica knjižara, dok je treća knjiga ostala nedostupna širem hrvatskom čitateljstvu. Stoga smo u ovoj knjizi objedinili Pavelićev rukopis iz sve te tri knjige, s time da smo iz njih izlučili sve one dodatke koji nisu dio Pavelićevog rukopisa, nego zahvati prijašnjih priređivača. Rukopis smo željeli osloboditi bilo kakvih kasnijih primjesa ideologije, nego ostaviti samo Pavelićeve riječi, kakve god one bile, subjektivne kao i kod svakog pisca vlastitih sjećanja i životopisa. No ako su sjećanja i subjektivna, ona su svejedno nezaobilazni povijesni izvor za svako ozbiljno istraživanje tog razdoblja hrvatske povijesti.

 

Pavelić je svoja sjećanja pisao u izbjeglištvu neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, u Italiji, na talijanskom jeziku. Taj je rukopis kasnije na hrvatski jezik, ali s korijenskim pravopisom, preveo njegov sin Velimir, a zatim je sve to u vlastitoj nakladi tiskala Pavelićeva kći Višnja, koja nam je omogućila ovo novo izdanje, i kojoj na tome zahvaljujemo. No mi smo odlučili da novo izdanje nećemo tiskati s tekstom na korijenskom pravopisu, nego na standardnom hrvatskom jeziku, ali uz minimalne zahvate, kako bi u rečenicama ipak što više ostao duh Pavelićevih i onoga vremena.

 

Pavelić je pisao i svoja sjećanja na NDH i ratno razdoblje. Taj dio objavili smo u knjizi Doživljaji: kako sam osnovao Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ta je knjiga objavljena u travnju 2015. godine.

 

Ovaj je Pavelićev rukopis izvorna povijesna građa, i samo ga tako treba promatrati. To je i naš jedini cilj, i zadatak, objaviti sve što može doprinijeti što boljem i cjelovitijem razumijevanju hrvatske povijesti.