PLEMIĆKI ROD BORIĆA BANA

U knjizi se obrađuje povijest jednog od plemićkih rodova s prostora današnje Slavonije, roda Borića bana, te ona ujedno predstavlja i prvu cjelovitu obradu jednog plemićkog roda s ovoga područja. Prilikom rada korišteni su rezultati i metodologija rada, kako hrvatskih tako i stranih, napose mađarskih, povjesničara, kao i rezultati arheologije, povijesti umjetnosti, te pomoćnih povijesnih znanosti (genealogije, heraldike, arhontologije, povijesne topografije). Rad obuhvaća razdoblje od pojave roda Borića bana u izvorima do pada Slavonije pod osmanlijsku vlast, kada rod gubi svoje baštinske zemlje. U njemu se, uz to što se govori o povijesti plemićkog roda Borića bana, odnosno obitelji koje su mu pripadale, te djelovanju pojedinih pripadnika roda, pažnja poklanja i funkcioniranju i strukturi samog roda. Prvo, uvodno poglavlje knjige donosi pregled vrela koja su korištena pri izradi ove studije, te osvrt na glavne trendove i dosadašnje rezultate historiografije u istraživanju srednjovjekovnog plemstva. Detaljnije se osvrće na radove koji se bave plemstvom na prostoru današnje Slavonije, a napose na one koji se odnose na rod Borića bana i iz njega poteklih obitelji. Drugo poglavlje pod naslovom “Povijest plemićkog roda Borića bana od pojave u izvorima do pada Slavonije pod osmanlijsku vlast” započinje iznošenjem podataka koji su nam poznati o rodonačelniku ovoga roda, banu Boriću. Zaključuje se da je Borić najvjerojatnije potekao s područja Požeške županije, gdje su se i kasnije nalazili glavni posjedi njegovih potomaka, te da je on funkciju bosanskog bana obnašao kao vazal ugarskog kralja. U poglavlju se potom govori o povijesti plemićkog roda Borića bana. Upozorava se da je on, usprkos tome što je potekao od Borića bana, koji je nesumnjivo pripadao velikaškom sloju, veći dio promatranog razdoblja pripadao među lokalno plemstvo Požeške županije, te da se tek krajem 15. stoljeća neki njegovi pripadnici uspijevaju uzdići u velikaški stalež. Zadnji dio poglavlja posvećen je upravo ovim pojedincima, vranskom prioru Bartolu Berislaviću Grabarskom i njegovim rođacima, jajačkom banu Franji i srpskim despotima Ivanu i Stjepanu, te obitelji kojoj su pripadali, a u njemu se govori i o Dessewffyjima Cerničkim, još jednoj od obitelji poteklih iz roda Borića bana. Pripadnici ove obitelji počeli su igrati značajniju ulogu početkom 16. stoljeća, u razdoblju koje neposredno prethodi padu ovih krajeva pod Osmanlije. Treće poglavlje “Struktura plemićkog roda i njegovo funkcioniranje” podijeljeno je u nekoliko cjelina. U prvoj od njih, rekonstruirano je, koliko je to bilo moguće, rodoslovlje roda, njegovih grana i iz njega poteklih obitelji. Potom se govori o terminologiji kojom se u korištenim vrelima označuje plemićki rod i srodničke veze, te o promjenama do kojih tijekom vremena dolazi u njegovoj strukturi i funkcioniranju. Upozorava se da se u prvoj fazi, koja traje do prve polovine 14. stoljeća, pripadnici roda označuju izrazom de genere Borich bani, a da se potom počinju označavati prijedlogom de i imenom sjedišta svoje grane roda (npr. de Grabaria, de Chernuk), dok se u trećoj fazi, koja počinje krajem 15. stoljeća, iz roda izdvaja nekoliko obitelji koje se nazivaju po začetniku svoje loze, bilo po imenu koje je nosio bilo po funkciji koju je vršio (npr. Berislavići po Berislavu, Dessewffy po Dežeu, Ispanffy po funkciji koju je vršio njihov predak Andrija, sin Desislava Cerničkog, podžupan požeške županije 1421. godine). Pokazuje se da su ove promjene u načinu identifikacije pojedinca odraz dubljih promjena, te da je u prvoj fazi temelj veze među članovima roda bila krvna veza, u drugoj zajedničko vlasništvo nad posjedima, a u trećoj, vjerojatno uslijed sve većeg pritiska Osmanlija i opasnosti od gubitka posjeda, ponovno krvna veza. Nakon toga se raspravlja o pitanju postojanja/nepostojanja vodeće osobe, te kapetanu roda Borića bana i njegovoj ulozi. Sljedeća cjelina bavi se odnosima unutar roda, suradnjom, zajedničkim istupanjima, ali i sukobima između njegovih pripadnika, pitanjem očinske vlasti, ali i položaja i uloge žena. Događaji i primjeri iz života pripadnika roda Borića bana pritom se promatraju u odnosu na pravnu regulativu koja je o pojedinim pitanjima postojala. Nastavljajući se na izlaganje o položaju žena, prelazi se na pitanje bračnih strategija pripadnika roda Borića bana. Naglašava se da nam to s kim članovi neke obitelji sklapaju brak, govore puno o gospodarskom i društvenom statusu te obitelji, njenim političkim vezama i trenutačnim interesima, a što pokazuju i podaci, iako malobrojni, o ženidbenim vezama pripadnika roda Borića bana. Sustav nasljeđivanja imena također nam može puno reći o strukturi roda i odnosima unutar njega, ali i društvu općenito, što potvrđuje i analiza imena pripadnika ovoga roda. Utvrđeno je da ne postoji neki strogi sustav nasljeđivanja imena, iako postoje primjeri koji svjedoče o prijenosu imena između generacija, bilo u direktnoj silaznoj liniji, bilo od stričeva na nećake. U slučajevima kada je ime nasljeđivano u direktnoj liniji ono je čuvalo sjećanje na pretke, dok je preuzimanje imena stričeva ukazivalo na postojanje osjećaja zajedništva među živućim pripadnicima roda. Treba spomenuti i da u nekim granama roda možemo govoriti o postojanju tzv. vodećih imena. Na simboličkoj razini veliko značenje za rod imao je njegov grb, te je tom pitanju poklonjena pažnja u zadnjoj cjelini ovoga poglavlja. Utvrđeno je da, iako ne posjedujemo ni jedan grb plemićkog roda Borića bana iz razdoblja prije njegove podjele, vjerojatno taj grb jednak onome koji su nosili pripadnici obitelji Berislavića Grabarskih. Jednostavnost ovoga grba (štit na kojem su tri koso položene grede) svjedoči, naime, o njegovoj starosti, a normalno je bilo da obitelji potekle iz nekoga roda i dalje koriste rodovski grb, te tako čuvaju svijest o svom podrijetlu i povijesti. Četvrto poglavlje posvećeno je posjedima, koji su pripadali rodu i njegovim pripadnicima. Govori se o njihovom smještaju, veličini, vrsti vlasništva koje je nad njima postojala, te analizira sistem nasljeđivanja i pravo rođačkog prvokupa, kao i diobe do kojih dolazi tijekom vremena (počevši od prve o kojoj nemamo direktnih vijesti u vrelima, ali o kojoj nam svjedoči situacija u kasnijim razdobljima). Posebno se razmatra utjecaj posjedovnih odnosa na promjene u obiteljskim strukturama. U poglavlju posvećenom posjedima roda Borića bana, nalazimo i potpoglavlje u kojem se govori o njihovim službenicima i familijarima. Utvrđeno je da su oni podrijetlom uglavnom bili iz područja u kojima su Berislavići držali posjede, te da su pripadali nižem i srednjem plemstvu. Dužina njihove službe je varirala, a vidimo da je u nekim slučajevima više osoba iz iste obitelji bilo u službi Berislavića. Posebno poglavlje posvećeno je odnosu roda i njegovih pojedinih grana i pripadnika i Crkve. Govori se o njihovim vezama s različitim crkvenim redovima, članovima roda koji su ušli u crkvenu hijerarhiju, te njihovom patronatstvu nad benediktinskom opatijom na Rudini. Zastupa se mišljenje da je njen utemeljitelj bio ban Borić ili netko od njegovih neposrednih potomaka. Osnovno pitanje na koje se u knjizi pokušava odgovoriti je da li je i koliko rod djelovao kao cjelina, te koji su elementi utjecali na promjene u koheziji unutar roda, na jačanje i slabljenje veza među njegovim pripadnicima. Pritom se razmatraju i promjene u društvenom značenju roda i pojedinih njegovih grana tijekom vremena (od pripadnosti vrhu plemićkog društva do položaja srednjeg plemstva značajnog na lokalnoj županijskoj razini, pa ponovnog uzdizanja pojedinih njegovih grana u velikaški sloj).