NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO

Hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik Petar IV. Zrinski rođen je 6. lipnja 1621. godine u Vrbovcu, mjestu istočno od Zagreba. Otac mu je bio hrvatski ban Juraj V. Zrinski, a majka grofica Magdalena Széchy. Bio je praunuk slavnoga sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskoga, a unuk Jurja IV. Zrinskoga. Godine 1643. oženio se groficom Katarinom Zrinski, polusestrom Frana Krste Frankopana. Nakon smrti starijega brata Nikole krajem 1664., Petar Zrinski 1665. imenovan je hrvatskim banom, ali je službeno preuzeo dužnost tek 1668. zbog raznovrsnih političkih kalkulacija bečkoga dvora. Petar je, poput starijega brata, bio veliki ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama, a osobito kad je s višestruko slabijom vojskom razbio Deli-pašu Badnjakovića i Ali-pašu Čengića. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da ga je sam kralj opisao kao štit kršćanstva i strašilo Turaka.
Zrinski je sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom nastavio borbu za hrvatska prava koju je započeo njegov brat Nikola pa se tako povezao s glavnim ugarskim vođama. Povod za nezadovoljstvo bio je sramotni Varšavski mir, kojim su 1664. godine Osmanlije, premda poraženi u bitki, od bečkoga dvora dobili pravo da zadrže sav do tada osvojeni teritorij. Slabljenjem hrvatsko-ugarskoga saveza, koji se raspao zbog različitih ideja i načina vođenja urote, sve je saznao bečki dvor.
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan u Beču su caru, odnosno kralju, željeli objasniti razloge hrvatskoga nezadovoljstva, međutim, Leopold I. dao ih je uhititi i osudio na smrt te ubio odsijecanjem glave 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu, a njihova žrtva zajednički je ugrađena u Hrvatsku s mnoštvom onih koji su za njezinu slobodu darovali ono što su najvrjednije imali.

Petar Zrinski bio je i pjesnik, koji je bratovu knjigu napisanu na mađarskome jeziku kao podsjetnik Mađarima na ulogu Zrinskih u mađarskoj povijesti pohrvatio pod naslovom Adrianskoga mora Sirena, u kojoj je i proročanska pjesma Veruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku. U petnaest pjevanja opisao je obranu Sigeta: pripreme za vojni pohod, ratne operacije i pogibiju junaka.
Dvojezična Sirena obogatila je dvije nacionalne književnosti, dva povijesno povezana naroda, svrstavši se u sam vrh mađarske književnosti s jedne strane i ostavivši dubok trag u hrvatskoj književnosti i narodnoj predaji.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njegovo djelo Adrianskoga mora Sirena iz 1660. godine, a kao dragocjenost hrvatske pisane baštine bilo je predstavljeno i na izložbi Blago NSK.

Prije smrti Petar Zrinski svojoj je supruzi Katarini napisao oproštajno pismo, koje je već godine 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.
Izvornik pisma čuva se u arhivu Zagrebačke nadbiskupije i to je jedan od prvih hrvatskih tekstova koji je u svojim prijevodima skrenuo svjetsku pozornost na nepravdu počinjenu hrvatskome narodu.
To divno pismo dokazuje da je Petar bio junak i u smrti, kao što je bio i u životu.

Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te v čem zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar nej žalosti ar je to tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.