ZVONO

Nastavljajući kontinuitet pripovjedačkoga bavljenja povijesnim temama, autor se ovaj put okrenuo u duboku prošlost i književno osvijetlio jedan period iz mraka osmanske uprave bosanskim i hercegovačkim vilajetom, prateći zlu sudbinu jedne župe i seoca Podi, zvona s crkve svetoga Stjepana Prvomučenika, krvavih Jurinih i Katarininih svatova, ali ponajprije maloga Ante, jedinoga svjedoka svega što se dogodilo u jednome mučkom pohodu Kavaz-baše, koji je krenuo s askerima po rečenu mladu da bi beg u kuli uživao u njezinoj čednosti, koristeći „pravo“  prve bračne noći. Priče iz tih vremena ne moraju u pravilu biti patetične , pa je tako i ova izbjegla tu tanku nit koja vodi u bolećivost i jadikovku, ne, nego je ispričana potpuno napeto, a nema nikakve sumnje da se baš sve tako i moglo dogoditi. Krhotina toga zvona u džepu dječaka koji će postati franjevac u Mlecima, te njegov zvuk u svijestima svih onih koji su ga ikada mogli čuti, bilo da je riječ o onima koji su pod njim molili ili čak onima koji su ga polomili i njegove ostatke zatrpali s ostatcima crkve, učinit će pripovijest poučnom i zlo će pokleknuti pred dobrim, doći će nova crkva, novo zvono i novi župljani, uvidjet će i kavazi i hajduci, „turci i kauri“, da se svaka sila pokunji pred strahom od Svevidećega, Onoga Koji Presuđuje, i svi će odahnuti kada to zvono opet zazvoni jer im taj zvon u svijestima više neće buditi bolna sjećanja niti će zlotvorima više kroz teška pijanstva i mamurluke nagrizati crvi grizodušja. Samo je snaga oprosta jača od patnje! Ova saga i o tome zbori. Jezik kojim autor pripovijeda pitak je i prepun kolokvijalnih dosljednosti koje se dadu izbjeći primjenom standardnih književnih jezičnih formi, no tada bi se umanjila izvornost i autentičnost kraja i njegovih ljudi, ma tko oni bili, i uporaba toga zavičajnog jezika iznimno je važna u karakterizacijama brojnih neobičnih likova, od kojih je s većinom lako dosegnuti suosjećanje i simpatiju. Jer, što su vremena i prilike teži, svako dobro i pozitivni likovi su vidljiviji. Mariću ta vrsta pripovijedanja ide „od pera“. (Dragan Marijanović)