KUĆA OKRENUTA MORU

Upravo to shvativši je Sonja Škobić uspjela da ostane na svom oblaku iznad kojeg sja sunce. To sunce je došlo iz roditeljske i djedovske kuće, koje su u njenom sjećanju ostale iste, iako se vremenom sve promijenilo, jer je ukupna familija iselila, prodala kuću i dobila sada sliku nečije tuđe kuće pred sobom na mjestu svoga ognjišta.

I jedino tu je autorica zapitana: zar je moguće da baš nitko od velike obitelji nije ostao na ovome bogatome ognjištu?! (Portret) Ali ipak, čemu se predavati tuzi kada svjetlost mog života još uvijek blještavo sja? Jer iako stalno odlaze najmiliji čiji gubitak se ne može mjeriti ni sa čim materijalnim i vrijeme krade drage ljude, stvari, ali mi niko nije mogao ukrasti lijepa sjećanja... Upravo ta lijepa sjećanja poništavaju sve te krađe koje vrši život. Za Sonju Škobić ostaje njen djed na prelijepom portretu, pa ona tako naručuje i svoj portret, koji će trajati dugo, dugo poslije nje, kao njena konačna priča o njenim uspomenama – sažetim u oblike njenog lika sastavljenog od melankoličnih svijetlih oblaka sjećanja. Josip Muselimović Slike rasutih sjećanja autorica je, kao najljepše bisere, okupila i poredala na stranicama svoga prvog književnog uratka. Kamene kuće i stepenice, otoci i uvale, čempresi i mimoze, masline i palme, s mističnom ljepotom rodne Boke, zovu ... Jednostavno - zovu na predah i čitanje. Dragan Marijanović Takva je ova autorica i njezina prva knjiga: odgovorna, iskrena i topla, vjerojatno dugo i sa slatkom strepnjom pisana, i, premda nevelika, ipak je u njezinu i naše stvarnosti izronila kao dražesna simfonija pripovjedi i pripovjesti, o sebi, svojima i drugima, o oblacima, uvalama, kućama, ljudima, bojama, zvucima, nemirnom i mirnom moru, paradigmi njezina i naših ali i života njezinih junaka, koji nikada ni sanjali nisu da bi mogli jednom biti nečija knjiška tema, no, Sonja Škobić nije mislila tako i, vjerojatno, kako im to za života vjerojatno nije mogla reći, odlučila im je utisnuti vječiti trag i pečat u ovu svoju knjišku ispovjedaonicu, u ovu lirsku, pomalo sjetnu prisjećajnicu i učiniti ih besmrtnim, a svojim prikazima njih i njihovih života, makar se često autorica tek okrznula o njih, oknjiževiti lako čitan pitki koktel kratkih pripovjedanja, svjesno izbjegavajući većinu imena, ne radi neugode nego radi osobnog doživljavanja nekog čina, postupaka, osobina ili navika ljudi koji su otišli na onaj svijet uvjereni da njihovi životi nikada nikoga nisu zanimali. Forma kratke priče zahtijevna je, i autorica je svjesno propuštala izazove koji su se na mnogim mjestom nudili kao romaneskne mogućnosti, ali ih ona nije prihvaćala; naprosto je držala isti ritam u četiri tematska ciklusa u koja se smjestilo fine literature, ispod cijelih četrdesetak pričica!