U POTRAZI ZA STAKLENIM GRADOM

Svatko ima svoj Stakleni Grad, svaka osoba, svaka nacija, svaka ideologija, religija. Svi stvaraju neku sliku savršenog čovjeka ili savršenog društva, idealnog grada. Svrha života bila je tražiti taj Stakleni Grad. Nije mi stari lama govorio tako nešto. No, ja sam imao osjećaj da on tako nešto misli. Govorio sam uglavnom ja. Izražavao sam misli koje su polako sazrijevale u meni tijekom puta. Govorio sam sa sobom vjerujući da vodim dijalog, dok sam ustvari vodio monolog. Mjesec je plovio nad snježnim vrhovima i zavirivao u prostoriju samostana obasjavajući naša lica. Ovdje, toliko tisuća kilometara od kuće, navirivale su mi sve te misli. Da, Stakleni Grad bio je alegorija. Tražiti Stakleni Grad značilo je tražiti svoj ideal, tražiti sebe. Je li trebalo prijeći sav taj put da bi se tako nešto spoznalo? Vodio sam cijeli taj monolog, sve mi se činilo tako logično, tako bistro, gotovo da sam bio prepametan. No ipak, nešto nije štimalo. Neki cinizam, neka blaga podozrivost ili ironija na laminom licu obasjanom mjesečinom i bljeskovima umiruće vatre nije mi dala mira. (iz knjige)