INŠALLAH,MADONA,INŠALLAH

Neiscrpna je u ovim Jergovićevim pričama raznovrsnost sudbina i plastično individualiziranih likova, jednako kao što je u njima neiscrpno i bogatstvo tvarnoga svijeta. Motivski to bogatstvo crpljeno je iz širokoga kulturno-geografskog arealu bosanske i dalmatinske pisme neuhvatljivih granica, iz toga orijentalno-balkansko-mediteranskoga lirskog kozmosa zapanjujuće kreativne dubine i snage. (Lirika, lirsko ― ovdje je presudno imati na umu izvorno jedinstvo poezije, pjevanja i glazbe u tom pojmu.) Ono, pak, čime ove priče najistinitije i umjetnički najsvojskije korespondiraju s tim svijetom i tom umjetnošću, jest tonalitet u kojemu su „ugođene“, i empatijski doživljaj ljudske sudbine kojim su prožete sve. Na starome Istoku bilo je majstora koji su od tvrde bjelokosti rezbarili šahovske figure posebne vrste. Nakon što bi oblikovali figuru, po cijeloj njezinoj površini izdubili bi čipkaste uzorke. Potom bi svojim preciznim i oštrim mikro alatkama zašli unutra: odvajali i oblikovali istu, koncentrično smanjenu figuru, pa opet po njoj dubili čipku. Tako redom, do najmanje moguće figure u središtu. Svi su ti oblici zajedničkim korijenom povezani u cjelovitu strukturu, i čvrstu i gibljivu u isti mah. Jergovićeva priča raste, razgranava se, umnožava u sebi i uobličuje slično tomu: u priči priča, u priči priča, u priči priča..., da bi se na koncu svaka vratila svome korijenu, u kojemu su i njezin kraj i njezin početak. Po toj osobini svaka od ovih priča približava se strukturi romana, svaka je zapravo roman in nuce. — Ivan Lovrenović

“Jergovićeva Inšallah, Madona, Inšallah proza je snažnog emocionalnog naboja. Priče likova u ovim književnim remiksima bosanskih i dalmatinskih pjesama teško je zaboraviti: vraćaju se kao neopisivo lijepa i sjetna melodija. Ne mogu se prepričati kao što se ne može prepričati pjesma u kojoj su podjednako važni tekst, melodija i atmosfera. Jedno od onih rijetkih djela koje svoje čitatelje čini boljim.” — Alla Tatarenko

“Jergovićeve se priče, one najbolje i najsloženije, odlikuju postupkom paralelizma u kojemu se pred čitateljem odmotavaju vremenski stoljećima udaljene, ali i bliske ili identične sudbine, čime se inzistira na ideji ponavljanja i univerzalnosti, kao i slučajnosti, koja je tako često pokretač velikih, neobičnih, sudbinskih događaja. Priče dobivaju transvremensku i transnacionalnu dimenziju. Česti ekskurzi i digresije karakteristični su za Jergovićevo pripovijedanje. Suvereno šetanje raznim stoljećima i prostorima, ponavljanje obiteljskih sudbina, miješanje zbilje i fikcije, života i snova raskošno je uobličeno u priče u kojima, čak ako se na razini događajnosti i ne zbiva ništa, zapravo se između redaka događa dovoljno da bi se ispričala velika priča.” — Sandra Brozović

“Ova je fantastična i bajkovita, poetska i dirljiva freska ujedno i lucidna evokacija koja ni na trenutak ne zaboravlja često zastrašujuću povijest, okrutnu, nemilosrdnu zbilju kakva je bosanska. Ispisan gotovo baroknim stilističkim umijećem svojstvenim piscu koji savršeno vlada njemu bliskim lingvističkim instrumentima, posjeduje ležernost koja raspršuje svaku teškoću u čitanju. Miljenko Jergović izaziva tragikomičnim paradoksima čiji jezik, nerazdruživ od stvari, aktivira dubok smisao, najdublji semantički intenzitet.” — Libreria Atlantide

“Srastanje različitih prostora u jedan isti nigdje nije toliko izraženo kao u zbirci priča Inšallah, Madona, inšallah. Ono je istaknuto u samom naslovu. Spajanjem bosanskog i dalmatinskog izraza jasno je usmjerena interpretacija svih priča koje su inspirirane jednom od narodnih pjesama, i bez pratećih autorovih izjava o tome kako su za njega sevdalinke i klapske pjesme ustvari pjesme istog sentimenta. Istu dubinu emocije, na tragičan način uvlačeći individualnu i povijesnu tragediju, miješajući je sa životnom radošću i ljubavi, objedinjuju te pjesme, pa tako i priče iz zbirke nastale po njima. Da bi se onda sve to razlijevalo po istom imaginarnom prostoru, preko mrljama zatrtih granica.” — Nebojša Lujanović