SARAJEVSKI MARLBORO

Tematizirajući ratnu stvarnost Sarajeva, priče iz Sarajevskoga Marlbora u poetičkom pogledu superiorno iznevjeruju konvencije i očekivanja: Jergović ne operira povišenim emocijama, ne “igra” na sentiment, u njegovu se gledanju svijet i ljudi ne dijele manihejski na dobre i zle, na zločince i žrtve. Narativni je postupak stegnut, bez retoričkih paroksizama, usredotočen na događaj i na ono što se u njemu zbiva s čovjekom, bez svoje volje bačenim u događaj. A sve je to viđeno kao iz stanja neke čudovite odvojenosti, koja omogućuje da se sve stvari sagledavaju i tekstom oblikuju istovremeno u svojoj tvrdoj stvarnosti i sugestivno oneobičene izvan ičijega i ikakvoga poznatoga iskustva. Odmah po izlasku prvoga izdanja 1994., Sarajevski Marlboro — u tom trenutku prva prozna knjiga mladoga sarajevskog pjesnika i kolumnista — bio je prepoznat kao književni fenomen. Danas, četvrt stoljeća poslije, kada je Jergović već autor obimnoga, raznovrsnog, a i dalje otvorenoga opusa, dvadeset devet kratkih proza iz Sarajevskog Marlbora zrači jednakom magijom, na neki način još zagonetnijom, ostajući amblemskom knjigom ovoga pisca, ali i cijele jedne književne mikroepohe ozračene ratom 1992.–1995. — Ivan Lovrenović

“Pripovijetke Miljenka Jergovića, prava remek- djela, bajke ovoga kraja stoljeća, uspijevaju pretvoriti u riječi osjećaje svakog pojedinog stanovnika Sarajeva, nakon što ih je smrt itekako dotaknula: ništa se spasilo nije, ali jednostavno nije još ni stigao trenutak posljednjeg oproštaja.” — Carlo Remeny, Famiglia cristiana

“Prije mnogo godina – u neka skoro davna vremena – kada sam tumarao uzduž i poprijeko Bosnom za svojih ciganskih lutanja Podunavljem i okolnim zemljama, u Bosni sam naišao i na sreću. U Jergovićevu svijetu – kao, uostalom, ni u kojem drugom svijetu – sreća zasigurno ne može postojati, ali unatoč svemu nju je, paradoksalno, moguće naslutiti; osjećaš je onda kad bi ti mogla biti na dohvat ruke, pa to njezino nepostojanje čini još strašnijom. Dakle ne preostaje drugo nego odustati od stvarnoga, realnoga, života i priviknuti se na neizvjesnost: ‘U tako sačinjenom svijetu’, piše Jergović, ‘postoji elementarno pravilo koje se svodi na uvijek pripremljenu putnu torbu.’” — Claudio Magris

“Kao sve velike knjige o ratu, Sarajevski Marlboro ne govori o ratu – govori o životu. Jergović je strašno talentiran pisac, a ljude za vrijeme opsade pokazuje u dirljivoj cjelovitosti. I još jedna stvar: ovo nije knjiga sažaljenja kakvih danas ima mnogo – Sarajevski Marlboro je knjiga za ljude koji cijene život.” — Aleksandar Hemon

“Jergovićeve su priče takoreći kišom granata atomizirane novele, bljeskalice nečuvenoga, koje, kao i svaka dobra ratna literatura, abnormalno rasvjetljuju kao svakodnevicu, kroz koju na dohvat ruke prosijava sreća mirnih vremena. U svojoj programatskoj jezgrovitosti i jednostavnosti ovaj izričaj podsjeća na čuvenu zbirku priča Crvena konjica (1926.) Isaka Babelja, u sučeljavanju strahota rata i poetskih dojmova, u svome jarosnom humoru. Kao referentna figura prepoznatljiv je i Raymond Carver, Jergovićev najdraži (strani) autor: u umijeću izostavljanja, u vibrirajućem banalitetu neslućenih međuovisnosti, u odabiru sudbonosnih momenata i istovremenom ostavljanju kraja otvorenim. Autor Sarajevskog Marlbora služi se prividnim realizmom čija čvrsta površina kroz neizgovoreno otkriva pogled u dubinu. Tu i tamo ne libi se da pripovjedačkim sredstvima navođenu spoznaju na kraju — sigurno je sigurno! — izlije u poentu.” — Daniela Strigl, “Volltext”, Zeitung für Literatur, br. 1, 2009.

“Čitajte ovu knjigu: u Sarajevu su umirali mnogi ljudi, a tamo se i rodilo 20. stoljeće. Ove priče govore o onome što se dogodi kada zaboravimo na svoju esencijalnu fragilnost; Jergović pokazuje da se ono što nas ujedinjuje ne može negirati, a ono što nas razdvaja lako može postati kobno. Ovaj klasik antiratne proze upozorenje je na ogromnu ljudsku cijenu koju plaćamo kada mrzimo druge.” — Richard Flanagan