USAMLJENOST

U brojnim suvremenim sociološkim i psihološkim tekstovima nalazimo tvrdnju da je usamljenost proizvod modernog doba pa ne iznenađuje što se o njoj, ne samo esejistički piše i govori, nego se sve intenzivnije istražuje. Usprkos tvrdnjama o suvremenosti toga fenomena valja naglasiti da je usamljenost stara i česta tema zapadne civilizacije. Usamljenost je vjerojatno stara koliko i ljudski rod, odnosno stara je koliko i svijest čovjeka o njegovoj povezanosti s drugim ljudima, ali i o sebi kao jedinstvenom biću, odijeljenom od drugih. Ideje o ljudskom biću kao socijalnom, odnosno biću zajednice, te ideje o egzistencijalnoj samoći, susreću se vrlo rano. Još je Aristotel u Politici isticao da “čovjek koji je izoliran, koji je nesposoban dijeliti dobrobit društvenih asocijacija zato što je samodovoljan – nije društven, ne može biti drugo nego zvijer ili bog”. To zapravo znači da je čovjek tek u odnosu s drugim ljudima potpuno ljudsko biće.